Materijal je montiran!
Imamo cjelinu koja traje dva i pol sata!
Na Vimeo kanalu Montažstroja nalazi se napokon snimka nikada odigrane radničke predstave RADNIČKA CESTA čija distribucija, u obliku 15 fragmenata, uskoro kreće i kroz brojne društvene mreže. Isto tako, stvoren je microsite na kojem se nalazi iznimno bogat i vrijedan materijal koji dokumentira, sagledava i nadopunjuje sam projekt.
Borut je, u međuvremenu prebolio koronu i preživio infarkt.
Za sada (naglašavam ovo za sada) je ne planiramo “pustiti”, niti promovirati kao takvu, već razdijeljenu na manje cjeline, kako je, zapravo, planirano od početka. Od prvog razgovora, Borut razmišlja o RADNIČKOJ CESTI i na taj način. Već smo u drugom – trećem razgovoru pričali o tome na koliko bi se dijelova mogla rastvoriti cjelina i po kojem ključu. Po ključu tematskih cjelina? Po situacijskom ključu? Prema zadanostima mreže na kojoj se distribuira?
To pitanje je postavljeno, ali je odgovor ostavljen otvoren. Svaki put kada sam pitala Boruta, hoćemo li sada podijeliti te epizode, pa da nekako prema tome oblikujemo i situacijsku dinamiku, a kasnije i dramaturško – režijske postupke, jedan od odgovora je bio:
— Ne sad, ne još. To još ne možemo znati. To sada nije bitno. Vidjet ćemo. Zašto bi se time ograničavali? Ima vremena za to, prvo treba…
Ja sam imala iznimnu potrebu da nešto bude fiksirano, tako i gotovo, da imam točku na koju se mogu nasloniti. Ovako je sve plutalo. Moglo je biti i 3 i 30 i moglo je trajati 2 sata i 5 sati. S jedne strane, sve je bilo otvoreno i fluktuirajuće, a s druge, u stalno adaptaciji na vanjske okolnosti.
Sad osjećam djelomično olakšanje. Pred nama je cjelina i pred nama je 15 fragmenata od desetak minuta, od kojih svaki ima svoj naslov (citat iz teksta iz tog dijela), odjavnu i najvnu špicu koja završava fragmentom pjesme (Gdje ste sada proleteri). Cjelina je, između ostalog, fragmentirana na taj način zbog prirode medija kroz koji ih mislimo distribuirati, a koji “ne trpe” duge forme. Za pravo smo se, na neki način, vratili na “polazišnu točku” u kojoj je Borut rekao (a ja sam štreberski, željna jasnih odrednica zapisala u bilježnicu)
— I te cjeline, te epizode, ne bi trebale trajat duže od 10, 12 minuta, max.
Ono što u tom trenutku ne znamo je koliko će trajati cjelina. Niti želimo znati. Točnije, Borut se ne opterećuje time, ja prihvaćam da, ovaj put, ne moram misliti o tome.
Dijelove ne zovemo epizode, nego fragmenti zato što oni aludiraju da cjelina, kao takva i ne postoji. Pri tome ne mislimo na cjelinu materijala, već na to da “radnička predstava” koju ćemo gledati nikada nije, rječnikom kazališta, “odigrana”.
Iako još uvijek Borut, Konrad i ja razgovaramo o taktici distribucije, načinju prezentiranja, zadanim formama pojedinih medija, o tome hoćemo li u jednom mediju pustiti sve fragmente ili ćemo ih alaeatorički diseminirati po raznim mrežama, iako Konrad radi teasere, iako još ništa nije “zaključano” i sve “tek počinje, osjećam da je ipak “nešto gotovo”, završeno.
— A onda, tko kaže da mi ne možemo od materijala napraviti i recimo, 3–4 epizode, kako smo i planirali i pustiti ih, recimo, na Vimeu? A onda, možemo i…
Ne, ovo nikad neće biti gotovo. RADNIČKA CESTA je perpetum mobile i u njoj samo mjena stalna jest.
Iako me to izluđuje, volim to.
