Četvrtak, 19. 11. 2020. Oko četiri popodne uzimamo dva sata pauze od čitanja, printanja, podcrtavanja, korigiranja, provjeravanja i popravljanja prijave za natječaj Ministarstva kulture i medija i posvećujemo ih proslavi Borutovog rođendana.
Nisam ispekla planiranu tortu, niti organizirala nekakvo nezaboravno iznenađenje. Baš se osjećam jadno.
Proteklih dana svu pažnju, koncentraciju, energiju i vrijeme, osim u probe, ulažemo u pisanje prijave: sažeti opis projekta, detaljan opis projekta, model distribucije, edukacijski elementi projekta i ostalo. Borut ju je osmislio i koncipirao projekt Komunizam de luxe, izradio budžet, prikupio papirologiju i dokumetaciju, komunicira sa Sanjom iz umjetničke organizacije Mitropa koja će biti nositelj projekta i koja posvećeno sudjeluje u pisanju aplikacije, napet je, ubrzan, na adrenalinu i cigaretama, frustriran poljima i kvačicama, zanesen razradom ideje. Ja sudjelujem u tome u manjoj mjeri, ali se ne odvajam od činjenice da je prijava projekta SUTRA i da sve treba biti Borutovom PS-u. Čitam svaku verziju teksta, premećem rečenice, skraćujem, dopisujem, komentiram s Borutom svaku stavku, nekoliko puta. Repetitio est mater studiorum/scientam i ostalog. Očekujem da će mi svake minute stići lakonička poruka Koje ti je bolje? Pročitaj. Jel jasno? Jebeno se trudimo. Jebeno nam je stalo. Jebeno dajemo sve od sebe. Do sutra u 17 treba predati prijavu (koja je već gotova, ali je treba još tri puta “okrenuti” i provjerit). Stres, neizvjesnost, odbojnost prema ispunjavanju “kućica”. Ali i volja, nada, posvećenost, ozbiljnost, povjerenje u sustav i velika vjera u kvalitetu i relevantnost projekta Komunizam de luxe, kojeg predlažemo. Jedva čekam da Borut klikne pošalji prijavu i da se život vrati u nenormalnu normalu, a stres vrati s ekstremno visoke na visoku razinu.
Borut je koncipirao projekt koji se sastoji od 2 segmenta. Jedan dio odnosi se na propitivanje Univerzalnog temeljnog dohotka kroz interaktivne panel rasprave sa stručnjacima s raznih područja, kojima je cilj uvođenje u javnu raspravu tu prijeko potrebnu, i u ovom trenutku nevjerojatno aktualnu, temu (u kojoj se kod nas premalo zna i o kojoj se premalo javno govori) koja se tiče društva u cjelini, a osobito nas, samostalnih umjetnika kao pripadnika prekarijata. Planirana su četiri panela od kojih bi svaki “pratio” jednu od epizoda RADNIČKE CESTE. Taj dio imenuje Tko ne radi, neće ni jesti, prema Biblijskoj izreci na kojoj je utemeljen koncept produktivizma, u kojem je rad, posebno rad u takozvanom “produktivnom sektoru”, jedini valjani oblik moralne ekonomije. Ona se, pak, veže i na Maljevičev tekst Lijenost – prava istina čovječanstva iz 1921. godine koji nam je od početka jedna od referentnih točaka, a koji već davnih dana otvara pitanja koja se i danas artikuliraju UTD-om. Imaju li ljudi, u vremenu visoko razvijene tehnologije, pravo na lijenost? Ili njihova egzistencija mora biti “opravdana” radom (baš kao što i pozicija samostalnog umjetnika, u vremenu pandemije, lockdowna i epidemiološkim mjera, mora biti opravdana radom)?
Od početka RADNIČKE CESTE, Borut govori o panelima na koje će se zvati stručnjake, ali i o tome da ćemo na probama – koje će se snimati kamerom 360 i kojima ćemo sudjelovati svi – razgovarati o poziciji članova projekta, odnosno o poziciji samostalnih umjetnika i o tome što bi za svakog od nas pojedinačno značilo uvođenje UTD-a. Dio sa stručnjacima smo mislili izvesti “na mišiće”, volonterski, nadajući se suradnji stručnjaka i tome da je sve moguće. Ionako nam je svima jasno da se nećemo obogatiti ovim projektom. Ali jasno nam je da ćemo ostvariti nešto bitno i reći nešto ono se tiče svih nas, sada.
Slijedom okolnosti, uvođenjem epidemiološkim mjera, naš plan da se dio materijala generira kroz snimke zajedničkih proba je otpao. Poštujemo epidemiološke mjere, prilagođavamo broj ljudi prostoru koji imamo (Borutov stan na Borovju), fragmentiramo cjelinu, fragmentiramo proces, adaptiramo se okolnostima i ne ostvarujemo planirano. Ali Borut ni jednog trenutka ne odustaje od realizacije. Ovaj dio projekta bi, ako ostvarimo pravo na financiranje, mogao dobiti svoju punokrvnu realizaciju i nadrasti početna očekivanja.
Drugi dio projekta, RADNIČKA CESTA, odnosi se na digitalizaciju planiranog proizvoda. Ne tražimo novce za ono za što smo ih već dobili, već da se sam materijal digitalizira na način da se sam materijal stvara s “predumišljajem” njegovog bilježenja, distribucije i “konzumacije”. Da se, zaista, stvori nešto novo – digitalno kazalište u punom značenju tog pojma.
— Kaj, ostavljaš taj naslov?
— Da. KOMUNIZAM DE LUXE.
— Jesi siguran?
Pitam još jednom, jer otkad se sintaksa KOMUNIZAM DE LUXE pojavila kao mogući naslov, počela su upozorenja dobronamjernih prijatelja. Možda ga je, baš i to uvjerilo u ispravnost naslova oko kojeg ga je podržala i Sanja.
— Jesam. Pa nek me sjebu ko što su me sjebali s MLADEŽI PROTIV FAŠIZMA.
Ne znam.
Iskreno, drago mi je ne pristaje promijeniti naslov. Divim se tome. Njemu se fakat ne ide lakšim putem i fakat mu se ne pristaje na to da su stvari takve kakve jesu i da tak to treba prihvatiti. Ponosna sam na svog dečka. I jako sam sretna što sam uključena u projekt. Nevjerojatno samopouzdanje, uzlet, nešto u tijelu od čega mi se čini da bih sada mogla sve. Da je sve moguće. Jel to aktivirana moja manična faza? Dio racionalne Ane, koja bi zaključila da Borut izvodi i tvrdoglavi se, dokazuje ne znam što i ugrožava projekt zbog naslova, nestala je. Sviđa mi se komunizam de luxe i moj dečko, komunist.
Borut klika pošalji prijavu.
