Zadnjih tjedan dana, od kada su objavljeni rezultati javnog poziva na kojem nije prošao projekt KOMUNIZAM DE LUXE, Borut pokušava pronaći adekvatnu reakciju i osmisliti taktiku za nju. Ono što je neupitno da se ide u borbu za pravdom. Nešto treba učiniti. Ovo je neprihvatljivo.
Ja nastojim biti konstruktivna, optimistična i što aktivnije sudjelovati.
Nisam sigurna treba li reagirati na fin način, onako kako su me učili i kako ja obično reagiram i kako bi valjda bilo najprimjerenije i najkonstruktivnije ili treba lupiti šakom o stol, nogom o prvo što se nađena putu, napraviti totalni kaos, pokazati nokte i zube ili vrištati.
I Borut varira između te dvije opcije.
Ja, Josef K u svijetu administracije i šaltera, protokola i pravilnika, zapravo ne razumijem na koga treba vrištati. Kome se treba ljubazno obratiti. Povjerenstvu? Tko čini to Povjerenstvo? Jel to nekakvo bezimeno tijelo s velikim slovom umjesto glave? Ministrici Obuljen kao predstavnici Ministarstva, kao onoj koja utjelovljuje tu instituciju i, na kraju krajeva, donosi odluke u njezino ime? A donosi li ona odluke i u svoje ime? Tko je onda odgovoran? Povjerenstvo? Ministarstvo? Ministrica? Okolnosti? Tko?
Srećom (ili nesrećom) Borut zna što i kako jer mu ovo nije prva odbijenica projekta, a neće biti ni prva žalba.
— MONTAЖ$TROJ ima respektabilnu povijest pisanja žalbi.
Borut se opet nalazi sa Sanjom koja pristaje – kao nositeljica prijave – stati iza prigovora i sudjelovati u daljnjoj borbi za ostvarivanja prava na financiranje, za naše dostojanstvo, za osjećaj da nismo poliveni kantom govana samo zato što smo se usudili raditi nešto smisleno i bitno; nešto što propituje.
Kao što se posvećeno sastavljala prijava, sada se, isto tako, jednako posvećeno, analitički i s uvjerenjem, sastavlja prigovor. Konzultira se sa Sanjom, provjerava se točka po točka prigovora.
Ja u tome imam ulogu čitača i refleksivne površine, no osjećam se jako angažiranom i spremnom na djelovanje. Opet taj osjećaj koji Borut omogućuje – sve je moguće. Naravno, ne mogu se ne pitati Pa dobro, dokle? Kaj nije bilo dosta? Nije li nam dovoljno otežano, nego nam još treba zavezati noge, ruke i usta?
Svo to vrijeme, imamo probe s dečkima na Borovju. Pokušavamo zadržati motivaciju, elan, strast, a osjećamo se loše. Na neki način kastrirano. I koliko god se trudili, to se negdje osjeća na probama. Ekipa je s nama. Frustrirani su s nama, ljuti su s nama, osjećaju nepravdu. Ali oni mogu samo dijeliti osjećaj, njegovu puninu nosi Borut. Ja ga, vjerojatno, najviše pridržavam.
Prigovor je konačno sročen i s uvjerenjem da će se pozitivno riješiti jer držimo da se radi o velikom propustu ili pogrešci koja dovodi u pitanje, ne samo provedbu našeg programa nego i čitav Javni poziv 22. 12. 2021. godine (prigodno na 31. godišnjicu MONTAЖ$TROJA) poslan Ministarstvu kulture i medija, naslovljen na ministricu kulture i povjerenstvo koje je odlučivalo o rezultatima javnog poziva. U prigovoru se, još jednom, točku po točku ukazuje kako projekt ispunjava sve prepoziciji raspisanog poziva te se navode njegove dodatne kvalitete.
— Projekt “KOMUNIZAM DE LUXE” nosi kvalitetu i ne samo da ispunjava uvjete natječaja, već upravo odgovara na problem zbog kojeg je natječaj raspisan, on s njim korespondira na više načina, kako u tehnološkom tako i u sadržajnom smislu;
— MONTAЖ$TROJ nije niti kao udruga niti kao d.o.o. mogla sudjelovati na natječaju zbog formalno pravnih uvjeta;
— Suradnici koji su aplicirali za ovaj projekt nisu mogli aplicirati i samostalno te su time ostali zakinuti i za daljnji angažman i za financiranje;
— Projekt “KOMUNIZAM DE LUXE” je digitalna, proširena prilagodba i naslanja se na projekt “RADNIČKA CESTA” koji je djelomično financiran iz sredstava Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba;
— Kako bi realizirali što kvalitetniji projekt dodano je partnerstvo i umjetničkog (MITROPA) i edukativnog karaktera (VERN).
Na samom kraju prigovora jasno se iskazuje neslaganje i nerazumijevanje s odlukom Povjerenstva te se traži sastanak s ministricom, kao i da povjerenstvo revidira proces valorizacije predloženog programa te donese drugačiju odluku, odluku o financiranju ovog programa jer bez toga ne možemo razviti nove inovativne obrasce neformalnog građanskog odgoja i obrazovanja kroz umjetnost i kulturu, ne možemo razvijati nove metode rada kroz angažiranu umjetnost. Prekid financiranja projekta koji je već jednim djelom realiziran, a daljnja realizacija u postojećem obliku nije moguća uslijed epidemioloških mjera, za nas ima posljedice i značenje koji nadilaze pitanje realizacije jednog programa ili projekta.
I šta sad? Sad opet čekamo očitovanje? Opet se osjećamo neizvjesno i nesigurno. I da, nastavljamo dalje raditi.
