— Nismo prošli.
— Ma kak to misliš — nismo prošli?
— Tak. Nismo prošli. Objavljeni su rezultati na stranici Ministarstva. Svi su prošli. Mi nismo.
— Ma nemoguće. Jesi ti to sigurno dobro vidio? Postavljam dosta glupo pitanje proizašlo iz potpune nevjerice.
— Pogledaj.
Borut mi šalje link, Odmah ga otvaram. Skrolam preko imena samostalnih umjetnika koji su prošli na Javnom pozivu i idem do umjetničkih organizacija. Čitam. Spuštam se prema dolje. Prošla sam M, ali nema veze, idem dalje, tko zna kako su oni to označili, greška je uvijek moguća. Stvarno nema Mitrope. Možda je napravljena omaška pa je pod MONTAЖ$TROJ. Ne, nije. Ne vjerujem vlastitim očima, idem ja to još jednom, detaljno.
Sjedam za stol, otvaram link na laptopu da vidim na velikom ekranu. Idem od početka, redom, ime po ime. Nižu se imena samostalnih umjetnika, nižu se imena umjetničkih organizacija, nazivi odobrenih programa, odobreni iznosi. Proces zaključivanja kreće. A kreće i osjećaj nelagode koji struji cijelim tijelom koje ulazi za fazu pripravnosti, zaštite i napada.
Ne osjećam ni trunku ljubomore što su svim tim ljudima odobrena financiranja, ionako mislim da bi mi svi trebali dobiti pomoć, kao i konobari, da ne bi trebali raditi u nemogućim uvjetima, ugrožavati sebe i druge i (velikom većinom) proizvoditi balast. I neću griješiti dušu jer nisam pročitala sve te prijave (pitam se tko ih uopće može pročitati u tom roku?), možda ih ima stvarno odličnih i možda će, daj bože, nastati fantastični projekti koji će “nahraniti”, probuditi, potaknuti, pokrenuti, zabaviti, poučiti i oplemeniti puk zatvoren u četiri zida; koji će proizvesti nešto umjetnički i/li društveno relevantno. Uistinu nisam u poziciji da donosim zaključke o kvaliteti odobrenih projekata (iako se, ruku na srce, određeni zaključi na temelju osobnog gledateljskog i suradničkog iskustva nalažu sami po sebi), ali jesam u poziciji da donosim zaključak o kvaliteti projekta KOMUNIZAM DE LUXE, o njegovoj izvrsnosti, relevantnosti, potrebi, ozbiljnosti, edukacijskoj vrijednosti i mogućnostima da ostvari nešto relevantno na umjetničkoj razini, kao i potencijal da otvori nekakve “nove forme” koje ovo vrijeme (a i ovaj poziv) zahtjeva i vrištim i u sebi i na glas, a onda i Borutu u slušalicu
— Jebote, pa kak?
— E pa tak. Jebiga. Odjebali su nas de luxe. Nije prvi put.
— Mora da je nekakva greška. Pa ne može to biti tak! Pa jel to netko uopće pročitao? Pa, jebote, jesu oni ludi ili glupi ili koji kurac?
Psujem kao kočijaš, baka mi se okreće u grobu. Pa ne mogu oni to sam tak! Pa to nije fer! Pretvaram se u velikog Calimera s polovicom jajetove ljuske na glavi.
— Ana, daj se smiri.
On smiruje mene?
— Mora se moći napraviti nešto! Pa ne možemo to sam tak pustiti.
— Nećemo pustit. E ovaj im put, fakat neću pustit! Šutio sam kad su me otkantali za MLADEŽ PROTIV FAŠIZMA, šutio sam 100 puta, ali sad mi je jebeno dosta!
Borut je nabrijan do daske. Odlučan je. Znam da je ispod toga i ogroma povreda, razočaranje, frustracija, ljutnja — ako ne i bijes. Nadam se samo da nije rezignacija. Nisam siguran bavim li se svojom emocijom ili Borutovom. Ili svojom reakcijom na Borutovu reakciju. Ili Borutovom mogućom reakcijom na svoju reakciju. Ili promjenom ovog neprihvatljivog stanja.
— Žalit ćemo se. Tražit ćemo sastanak s ministricom. Napravit ćemo RADNIČKU. Idem sada nazvati Sanju.
— Volim te.
— I ja tebe, Ana Prolić.
U potpunoj sam nevjerici. Kao da je netko podigao stakleni poklopac iznad moje glave.
Što sad?
