7. 11. 2020. stigao mi je mail od HZSU— a u kojem obavještavaju članove da je Ministarstvo kulture i medija raspisalo natječaj, odnosno Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, a na koji se mogu javiti samostalni umjetnici, umjetničke organizacije, strukovne udruge te nezavisni profesionalci u području kulture i umjetnosti, kojima je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti. Prva pomisao po primitku maila bila mi je — ajde super, natječaj na koji se imam pravo prijaviti, sigurno bih mogla nešto smisliti, ideja ne manjka. Otvaram link i ovlaš čitam prepozicije natječaja. Bavit ću se time kasnije, ne mogu sada, neće to pobjeći, vidim ima još 21 dan do prijave. Pih! Ponašam se kao Scarlet iz Zameo ih vjetar jer se ne želim suočiti s obrascem koji treba ispuniti, s oblikovanjem rečenica s predumišljajem i količinom stresa, odbojnosti i nelagode koju kod mene pokreće bilo kakav formalno – administrativan zadatak. Nikada se nisam prijavila na natječaj. Nije to za mene. A i, nekako nije bilo potrebe. Pozivi za angažmane — za dramatizacije, adaptacije, dramaturgije na projektima i za režije, dolazile su nekako jedna za drugom i jedna preko druge. To toga nije bilo lako doći, naravno, ali evo me. Da li su to bile ponude za projekte kojima su se ispunjavale moje umjetničke ambicije i ostvarivali umjetnički potencijali? Pa ne baš, da si ne lažem. Naravno, bilo je tu puno dobrog, puno zanimljivog, puno divnih suradnika i, u konačnici, izdvojeni fragmenti realizacije. No malo kad moja inicijativa, moja potreba iz želuca. Ali tako mi je bilo lakše, nego se suočiti sama sa sobom, zauzeti aktivnu poziciju i preuzeti odgovornost za vlastito umjetničko djelovanje.
Kada me Borut, i prije nego što smo se našli u Zagrebu, u telefonskom razgovoru pitao imam li iskustva s pisanjem aplikacija za natječaje, izloživši svoju frustraciju i ogorčenost, kao i nužnost za pisanje i prijavljivanje istih, rekla sam ne, nisam ja za to. A i nemam umjetničku organizaciju, ni ništa. On je (očajnički) tražio osobu sposobnu i voljnu preuzeti taj segment posla, jer nakon trideset godina rada više nije imao želudac za to. Tako se, preko njega, po prvi put u svom djelovanju kao samostalna umjetnica susrećem s ispunjenim obrascima za neki projekt, pokušavajući dati Borutu kakvu— takvu podršku i pomoć za prijavu. Sve je bilo raspisano, trebala sam samo provjeriti, sugerirati kraćenja, inverzije i slično. Već mi je tada bilo jasno da on to shvaća zdravo za gotovo, ozbiljno i posvećeno, kao i to da mu sve to zajedno stvara izniman stres i podsjeća na stvari koje ne voli raditi, a radi ih, kao i na stvari koje želi raditi, a ne radi ih.
E, sad je situacija malo drugačija. Sad je jebena pandemija, kriza, srezani su projekti, onemogućeno je njihovo ostvarivanje, pomiču se, odgađaju. Samostalni umjetnici primili su tri mjeseca pomoć. I to je to. Čim su “otvorene” kazališne dvorane – adio, snađite se. Radite nešto. Nekako. A gdje da se toliki broj samostalnih umjetnika “snađe”? I ovako se jedva snalaze i proizvode hrpu jogurta koji varira u pojačivaču okusa. I zašto bi se samostalni umjetnici “snalazili”, a neki drugi opravdano primali pomoć? Osjećam se nesigurno, jadno, odbačeno, zanemareno, nevrijedno. I ljuto. U poziciji sam kada je odbiti projekt pravi luksuz. A i dobiti angažman na nekom projektu je isto luksuz. Pa onda mantraš da te ne pozove nitko na neki projekt koji ne želiš da ne moraš reći ne, mene to ne zanima, ne vidim se u tome, bez da ti se pojavi utisnuta misao: čekaj, nije ti frka? Možeš se tako bahatiti? Oholiti? Zapravo, nije toliki problem dobiti angažman na projektu, ali je apsolutni problem završiti ga. A dobro je poznato da se isplate autorskih honorara vežu za ostvarivanje projekta. Ajde, nama dramaturzima se ponekad isplati dio kada “predamo tekst”. Sada je to sve okrenuto naopačke. Dakle, sada je glupo, nelogično i što ja znam kakvo ne aplicirati na natječaj, osobito ako imaš sve preduvjete i ako si dovoljno artikuliran da osmisliš i raspišeš projekt. I dovoljno siguran u to da ćeš ga moći i ostvariti.
Ubrzo po objavi natječaja, Borut i ja vodimo razgovor o prijavi. Hoćemo li se prijaviti? Trebamo li se prijaviti? S čime ćemo se prijaviti? Kako ćemo se prijaviti? Trebamo li se sada baviti time? RADNIČKA CESTA, ono što se kroz proces razvilo od početne ideje i pod diktatom prilika promijenilo, odnosno adaptiralo, doslovno nudi (ili traži?) projekt. Već ga je stvorila, takva nepredvidljiva kakva je. Ne treba osmišljavati ništa novo, ne treba izmišljati toplu vodu, treba artikulirati projekt koji će uz RADNIČKU CESTU postati cjelina, odnosno koji će RADNIČKOJ CESTI omogućiti da ostvari sve svoje potencijale. Dakle, upravo ono što se u javnom pozivu i traži kao uvjet financiranja programa. Odobrava se i omogućuje financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa (interakcija, edukacija i sl.) i/ili kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima. To smo mi!
— Jesmo to mi? Jel to to?
— To je to. Mislim si, čovječe, ovo kao da je poziv pisan za nas. To je ono što nam treba. To je ono što mi možemo dati. I osjećamo da moramo dati.
Osim temeljnih kriterija, koje sve ostvarujemo, specifični kriteriji javnog ad hoc poziva su: inovativnost i kreativnost predloženih programa kojima se omogućuje siguran pristup umjetničkim djelima (checked), suradnja s partnerskim institucijama, udrugama i umjetničkim organizacijama iz istih ili različitih umjetničkih područja, uključivanje samostalnih umjetnika i nezavisnih profesionalaca u području kulture u kreiranje i produkciju programa (checked), održivost programa i nakon prestanka ograničavajućih epidemioloških uvjeta (checked). Nakon određenih broja poziva i prezentacije cijelog projekta ostvarujemo suradnju sa Sveučilištem Vern. Od njih dobivamo izjavu koju potpisuje rektor, prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila koja iskazuje spremnost institucije da, kao akademski partner, sudjeluje u projektu KOMUNIZAM DE LUXE. Dogovaramo oblik suradnje: oni će sudjelovati ustupljivanjem prostora za snimanje panela, kao i angažiranjem vlastitih stručnjaka (profesora koji predaju na njihovim studijima). Također, njihovi će studenti, čiji su studiji srodni projektu, moći sudjelovati i ostvariti praksu te steći iskustvo, što je u takvim vrstama studija od neprocienjive važnosti. Članovi autorskog tima bit će im mentori koji će nadgledati njihovu uključenost u proces. Dakle, checked, imamo sve.
No, naravno, ništa u našem projektu ne ide glatko, pa ni ovo. Prema propozicijama, Borut se može prijaviti kao samostalni umjetnik sa vlastitim projektom, ja se mogu prijaviti kao samostalna umjetnica s vlastitim projektom i na svakome od njih možemo dobiti maksimalno 30.000 kuna. To bi značilo da se možemo prijaviti s projektima koji nemaju veze s onim što nam je trenutno u fokusu, što želimo napraviti najbolje što možemo i za što se – teoretski – ovim natječajem otvara prilika. Ili što? Ja ću kao reći da radim neki segment željenog projekta, a Borut će reći da radi drugi? Koji bullshit. Za prijavljivanje projekta KOMUNIZAM DE LUXE, koji traži financiranje veće od 30.000 kuna, treba nam umjetnička organizacija koju — nemamo. Borut zove Ministarstvo kulture i medija i izlaže specifičnost situacije: MONTAЖ$TROJ je registriran 2012. godine kao udruga a još 1992. godine kao doo. Dakle postoji kao dva pravna subjekta, ali ne i kao umjetnička organizacija. Gospođa Nevena Tudor— Perković, ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske savjetuje u telefonskom razgovoru da nađemo partnera u nekoj od umjetničkih organizacija i tim putem prijavimo projekt i onda realiziramo suradnju. Treba se snaći u novim okolnostima. Ja, moram priznati, nikako da shvatim razlikovne odrednice udruge i organizacije i treba mi objasniti nekoliko puta. U mojoj glavi to je vrlo jednostavno: MONTAЖ$TROJ prijavljuje projekt. Pa, čovječe, MONTAЖ$TROJ! E, ali ne može, treba nam drugi pravni subjekt. Ah. Borutu je slabo od ideja da traži suradnju i predaje “projekt” nekome drugome u ruke. Opekao se on veliki broj puta i ne treba mu još jednom. Ja, pak, pokušavam biti konstruktivna i “praktična” (kakva već i jesam) i sugeriram da nađemo nekoga tko bi ušao u suradnju jer ne smijemo odustati od ovog natječaja. Sad ja nabrajam koga znam da ima organizaciju. No slutim da među navedenim imenima neću naići na razumijevanje za konstelaciju, kao ni za sam sadržaj projekta.
— E, a da ti i ja osnujemo tu organizaciju? — Polianna nastupa.
— Je, baš mi treba i treći pravni subjekt i još jedno računovodstvo.
— Pa dobro, evo, ja ću bit nositeljica ili kaj već, a ti budi član, ili kaj već.
— Imamo 20 dana da sve to napišemo, prikupimo i pošaljemo. Hoćemo se sada baviti s osnivanjem? A, uostalom ja sam valjda član jedne umjetničke organizacije, Protunapad.
— Kak to misliš — valjda?
— Ajde, pliz, pusti sad to, sve ću ti objasnit. Idemo sad smislit kaj ćemo.
Kad Borut kaže pusti sad to, znam da iza stoji nešto o čemu mu nije lako govoriti. To me instinktivno uznemiruje i skreće mi pažnju s prijave na osjećaj nesigurnosti i nelagodu. Ali, OK, ako je rekao da će mi objasniti, znam da hoće; do sada je uvijek bilo tako.
Borut kontaktira kolegicu Sanju koja je nositeljica umjetničke organizacije Mitropa i nakon inicijalnog razgovora u kojem izlaže projekt i svoju poziciju, Sanja pristaje na suradnju i na to da Mitropa bude nositeljica projekta. Sve to pristaje raditi bez ikakve naknade ili bilo kakve osobne koristi; stvarno želi pomoći jer kuži u kojoj smo situaciji. Sad imamo sve uvjete i možemo popuniti sve kućice.
Mi se, dakako, nećemo prijavljivati individualno, kao samostalni umjetnici. Stavit ćemo sva jaja u jednu košaru jer vjerujemo da ih košara može izdržati i da je treba donijeti do bake.
