— Dobro, kako ćemo sad ovo pitchat? To je ovo? Kaj smo mi to stvorili?
Razgovor je na rubu iznimno ozbiljnog i iznimno nadrealnog. Borut i ja postavljamo jedno drugome, ali i sami sebi nisku pitanja.
Je li to kazalište?
Je li to digitalno kazalište? Kazalište novog normalnog?
Nikad odigrana (radnička) predstava?
First person theatre?
Je li ovo film?
Je li ovo serija?
Online serija?
Serija za nove medije, odnosno za nove kanale komunikacije?
Je li RADNIČKA CESTA išta od navedenog ili je nešto sasvim deseto, hibrid žanrova, crossover formi, bastardni oblik proizašao iz sudara epidemioloških mjera, pandemije, pozicije nezavisne produkcije, neprestane potrebe za prilagodbom, modificiranja polaznih postavaka, svojevrsne radne obaveze i autorove želje da bez obzira na sve, realizira svoju zamisao i kroz produkt kaže ono što želi, ostvarujući vlastitu umjetničku potrebu?
Je li uopće moguće sada odrediti i imenovati što RADNIČKA CESTA jest? Ili je moguće jedino odrediti ono što ona nije?
Hoće li proizvedeno dobiti svoj legitimitet tek putem određenja ili ga posjeduje svojim postojanjem?
Hoće li recepcija RADNIČKE CESTE ovisiti o njezinom određenu?
Hoće li nekoga privući zvučna i nejasna odrednica ili će ga odbiti?
U kojem svjetlu prikazujemo sebe, članove autorskog i glumačkog tima, ako kažemo: Evo, ovo je Radnička cesta, ovo je ono što smo mi željeli reći u ovom trenutku a rekli smo na način koji nam je bio moguć i kojeg smo vidjeli kao smislen?
Hoćemo li “ispasti” amateri? Hoćemo li “ispasti” neambiciozni? Pretenciozni? Ili ćemo “ispasti” iskreni radnici u kulturi?
Je li bitno kakvi ćemo “ispasti”? Ili je bitno kako je “ispao” projekt?
Je li uopće moguće, u ovom dobu transmedije, multimedije, sa aktivnim procesima restrukturiranja, repozicioniranja, dekonstrukcije i rekonstrukcije, redefiniranja uvriježenih oblika života, komunikacije, postojanja, u doba partikulizacije i subodređivanja, točno i jasno odrediti RADNIČKU CESTU?
Evo, sve se to ja, veliki ljubitelj analize, teorije, imenovanja i određenja pitam u trenutku kada trebamo RADNIČKU CESTU “pustiti preko rampe.
Jedan od razloga ovih dvojbi leži u tome što projekt od samoga početka, unatoč jasnoj ideji što se i s kojom kvalitetom želi (a mi imamo osjećaj i mora) izreći, unatoč jasnom pozicioniranju u odnosu na ono što i kako nećemo (nećemo proizvodnju proizvodnje radi, nećemo dekontekstualizirani besmisao, nećemo “odraditi”, nećemo linijom manjeg otpora, nećemo prežvakano i td.), unatoč definiranih odrednicama poput — idemo online, idemo sa snimkom, idemo s idejom interakcije s publikom, idemo odterećeni granicama, horizontima očekivanja, uvriježenim i postojećimi td., pliva, pluta, kreće se i razvija u polju mogućeg. Mogu biti 3 epizode, može 30. Može trajati pola sata, može 3 sata, može… Može. A i ne mora.
Osim što smo dali materijalu da nas vodi i da se razvija u svojoj punini, istovremeno je postojao osjećaj da proces (njegove unutrašnje i vanjske okolnosti) vode nas.
I?
Onda?
Po meni, RADNIČKA CESTA, iako se sižejno nastavlja na dramski tekst i iako je proces proba u velikoj mjeri bio “kazališni”, nije kazalište. Kazalište nije zbog toga što nije mišljeno kao nešto što će se izvesti pred publikom, ujedinjeno prostorno — vremenskom odrednicom, niti se tako “izvodi”. Ima li “kazališnih” elementa u procesu? Ima. Čini li ga to kazalištem? Ne. Da li je pozicija publike “objektivna”, sa neograničenom slobodom izbora usmjeravanja pažnje koju nudi kazalište? Nije. Mogu li glumci sutra stati pred publiku i odigrati pred njom RADNIČK CESTU? Da. Hoće li to onda — unatoč identičnom tekstu, a moguće i mizanscenu biti “ista” RADNIČKA CESTA? Neće. Je li to snimka kazališne predstave? Nije. A digitalno kazalište? Možda. Ali što znači digitalno kazalište? Jesu li ta dva termina u ontološkoj opreci?
Je li to film? Moguće. Ako se promatra kao cjelina. Sniman je kamerom (doduše jednom kamerom mobitela), montiran je, fikcionalnog je sadržaja. To što mu predložak nije pisan kao scenarij, što mu je budžet iznimno nizak i što su mu produkcijski uvjeti gerilski, ne čini ga manje filmom.
Budući da je od početka mišljen kao projekt koji će biti prezentiran kroz svoje dijelove (nastavke) nije li onda serija? Budući da je mišljen za distribuciju putem online kanala, nije li onda online serija? Da li činjenica da je broj tih dijelova bio nepoznanica do faze postprodukcije, dakle strukturno nije unaprijed promišljan na razini pojedinog dijela, nego cjeline, mijenja njegovu odrednicu serijala? Ili ne?
Da li činjenica da RADNIČKA CESTA može (a vjerojatno će i biti) prezentirana u većem broju formi mijenja njenu odrednicu.
Je li onda on poližanr?
Ili je ona, jednostavno RADNIČKA CESTA, proizvod desetomjesečnog rada grupe ljudi u doba pandemije na nezavisnoj sceni, odlučnih da stvore nešto smisleno koja će svoje odrednice, kao i vrijednosne sudove dobiti tek putem recepcije?
Evo, ne znam.
Možda sam ja “previše” unutra da bih mogla sagledati konačni rezultat odvojen od njegovog procesa?
Ili se ne usudim reći? Ne želim odvojiti RADNIČKU CESTU od polja mogućeg?