— Sad ću ja tebe intervjuirati.
Stavljam na stol mobitel i ponosno otvaram aplikaciju diktafon. Na kraju prvog susreta sam mu rekla da ću sljedeći put ja intervjuirati njega. OK, prošlo je dosta vremena i puno “intervjua”, ali ovaj je službeni.
— Ajde.
— Sve ću to snimit, može.
— Naravno.
Palim diktafon.
— Za kog mi ovo radimo?
— Pitanje je… Da… Ne znam… Zapravo je to pitanje na koje bi i ti trebala odgovorit.
— Pokušavam. Danas sam napisala naslov bilješke “Za koga mi ovo radimo?”… za koga je, jer sam…
— Tko, što, kako i za koga…
— Jer sam navikla raditi tako da se kreće od vrlo jasnih produkcijskih smjernica… od toga koliko traju probe, koliko traje predstava, za koga je, koja je ciljana publika… ako je za djecu onda znaš za koji je točno uzrast… ili znaš otprilike ciljanu publiku i strukturu gledatelja pojedinog kazališta… pa onda i krećeš, negdje, i u odnosu na to… može biti i u jasnom otklonu od toga… zapravo nisam prije razmišljala o tome… to ti, možda, ostane i na nesvjesnoj razini… a tu… tu sam se uhvatila da se nekako nisam pozicionirala oko toga za koga mi ovo radimo?
— Pa to je vrlo zanimljivo pitanje… zato što, prvo imamo ono čega si se ti negdje i dodirnula… da ako je korona nešto dovela u pitanje, onda je to smisao kazališta… imamo Heiner Mullerovu, koju ja citiram u MAUZERU: Da se sva kazališta zatvore na godinu dana nitko ne bi ni primijetio, ni protestirao. To je činjenica. To se dogodilo u mnogim zemljama, u našoj nije, ali iz nekih potpuno nerazumljivih ili teško razumljivih razloga Ministarstva kulture i odluka koje su se tu donosile da se opravdaju plaće u institucionalnom sektoru… ali to je sad jedno cijelo političko pitanje na koje bi ja volio dati nekoliko ozbiljnih političkih intervjua… znači: čemu služi kazalište danas, a posebno u doba pandemije osim širenju pandemije? Realno nikom. Elita elite dolazi na premijere, ima se par izvedbi gdje u gledalištu od 250 ljudi sjedi 25 ljudi. Šta je to? Nezavisni umjetnici tu i tamo dobiju nekakav honorar, a mogli bi ga dobit i bez da rade, bez da se dovodimo u tu situaciju… Ta priča kak nama fali kazalište… ma riga mi se od toga… ko što se i Konradu riga od toga da sad znojni skačemo na koncertima… meni je to isti kurac… ta pasivnost kazališta u kojem se smijemo pod maskama… kazalište za djecu… koja možda prenose ili ne prenose virus… ne znam… o tome možemo razgovarat… možda. U pandemiji kazalište… ne znam, ja ga ne vidim. Mislim da mu je vrijeme da šuti.
— Dobro. A za koga je ovo?
Vraćam pitanje na početak. Borut bi sada vjerojatno, u svojem inzistiranju da dobije jasan odgovor, rekao nisi odgovorila, ideš naokolo i pitao me ponovo.
— Za koga ovo je? Za koga ovo radimo? Za neku publiku na world wide webu koja je… kad ti zapravo određuješ koja je publika MONTAЖ$TROJA… ideja je oduvijek bila da će MONTAЖ$TROJ privuć u kazalište ljude koji tamo ne idu… teatralizacija nogometne kulture je išla prema tome da se baviš s masama i radiš za mase, a ne za nekakvu jebenu elitu… i to je išlo dobro i uspješno… 90tih… nakon negdje 2017. i mog nekog iskustva CRNE KNJIGE, CIJANKALIJA, tak nekih projekata, meni je ostalo prezentno to pitanje za koji kurac se ja time bavim i kome ja tu pričam? O čemu? I za koga? I onda je tu bio ovaj neki tekst… taj neki siže, interesantan u doba automatizacije, u doba kad razmišljamo o univerzalnom temeljnom dohotku i šta sa radničkom klasom u momentu kada ona više ne može radit upravo zbog pandemije za vrijeme koje se najlakše uvode roboti… meni se ta tema činila izrazito aktualna… ne za elitu… idealno bi bila približena samim radnicima… ali doć do njih na internetu, dok oni gledaju Ljubav na selu i slična sranja, a ovo vide kao nekakvo elitno smeće koje se njima gadi, vide to ko nekakvo preseravanje elite… ja mogu zamislit šta oni misle… pa njima prvim treba ukinut plaće… to je isto kad su meni govorili za film Protunapad o razminiranju da će se prvi bunit pirotehničari zašto se odvajaju sredstva za film o razminiranju, umjesto da se njima povećaju plaće… dakle, kako ćeš se ti obratit nekom kog se ovo tiče? Ljudima koji se osjećaju ugroženim u pandemiji, koji bi mogli ostat bez posla… da li tu postoji solidarnost? Kako ćemo se mi ko ljevica obratit onima koji sjede u staklu i čeliku kad je to zapravo korporativna cesta? To je onaj moj monolog kad sam dosta popio… snimka i transkribiran… to što priča Bernard Tomić, to su moje riječi… i kad kaže Đuro: šta ćemo mi njima govoriti o radničkoj borbi i solidarnosti, za kog kurca, kad će oni shvatit? To su isto moje riječi. Koja je poruka? Ta ista poruka koju oni ne znaju kak da snime, niti znaju kojom bi snagom ona mogla odjeknut je problem same te predstave… ona bi se htjela obratit tim ljudima, ali je medij kao takav manjinski i elitistički i osuđena je da tu ne može komunicirat osim ako se ne smisle užasno zanimljive viralne kampanje – za koje se nikad ne odobravaju sredstva. I naravno da takav projekt najbolje prodaje gola žena koja prošeće kroz taj prostor, ne znam zašto. Ovo što sam reko je nešto za ozbiljne intervjue koje bi ja trebo dat ili bi ovu snimku trebalo – ne znam tko – transkribirat i sad je to moja izjava. Ali zapravo sve što oni kažu za kog ćemo mi snimit ovu poruku, svi njihovi problemi jesu problemi angažiranog, ajmo ga zvat političkog teatra danas. Kome danas u postdramskom, postpolitičkom vremenu, postkapitalizmu, kako sa svim tim mrežama, fake newsom i svim ostalim… kaj u tom vremenu gdje se sve digitalizira, gdje se mijenjaju pikseli? Šta to znači? Nas se tjera da radimo neki medij koji je ono s obzirom da je od piksela u njemu bi se sve moglo zapravo drugačije pikselizirat. Jedino što bi u kazalištu trebalo biti važno, a odavno je prestalo bit važno je da su ljudi na istom mjestu, sad ovdje, čuju nešto i ono, odluče srušit neku vladu… da, za vrijeme Luja XIV to je sigurno bilo opasno… početkom dvadesetog stoljeća već je manje opasno, al dok su sindikati dovodili ljude na Brechtove predstave pa su ih tamo htjeli i podučit i zabavit, pa su malo i pjevali i svašta, ti si mogo očekivat da ljudi pomisle – trebamo nešt napravit. A sad, u ovo doba gdje ćemo mi to plasirat među gomilom trasha na IGTV-u ili TikToku ili Pornhubu? Kaj mi to radimo? Ja se fakat osjećam ko Đuro. Ili ko Edo. Edi je samo fora nekog ubit, pa eto. A ja se više osjećam ko Đuro koji će se ovak pokrit i mahat rukicama, kužiš. Jer mi je jasno da to ne vodi nikud… jel šta, možda smo napravili i umjetnički zanimljivo djelo i pokazali da se može sa 100 ili sa 110.000 učinit čuda i unijeli ne znam kolko rada i truda i još novaca… a kom smo se obratili, to je teško reć… mi smišljamo viralne strategije… da, mi znamo da postoje određene grupe i pokušat ćemo napravit viralnu kampanju…. to je sve što sad mi znamo, a njezin uspjeh ne znamo.
— Znaš šta je tu zanimljivo? Da se mi kao radnici, jer mi jesmo radnici…
— Mi jesmo radnici…
— … pokušavamo obratiti drugim radnicima. A mnogi od njih nas ne vide kao radnike, nego kao nekakve nametnike. A jedan dio njih ne vidi kao radnike. I kak da mi sad komuniciramo s tim pogubljenim skupinama?
— Gle, MONTAЖ$TROJ je bio brendiran kao aktivistička grupa, mnogi su tvrdili da ovo šta ja radim nije umjetnost i zajebavali me da sam socrealist… ali ja sam imo dojam da sam mogo nešt reć i nešt postić, ali sad… šta, ozbiljno gledano, kazalište može danas politički reć kad ono imaš puno više političkih memova i kad slušaš dijalog Plenkovića i Milanovića koji postaje neki kvazi dramski dijalog koji se prenosi kroz medije… Kak sad ćemo se mi bavit političkim kazalištem?
— Ma da, kak ćeš ti konkurirat toj teatralizaciji koja je oko nas? Nešto što se dogodilo ujutro, na večer je već iskomentirano i prožvakano i sutra dolazi novo.
— Po kojim ćemo principima mi radit političko kazalište? Ljevica je mrtva. Zelena ljevica će zastupat interese više srednje klase… radnike će prije zastupat fašisti, u njima će se prepoznavat. I zato je lik Ede tu… ono ne znaš šta je on, jel lijevo ili desno, ali je spreman na nasilje. Đuro govori da su njih 40 godina trenirali da se nasilje ne smije koristit u politici i fakat, on nije spreman na to nasilje, a Edo je spreman. Tu mi prokazujemo ljevicu. Đuro, koji je pun Che Guevare i Marxa, gubi se u tome… I ak me pitaš kome to ide, to sad tek ovisi o našoj kampanji, sad ide ključni dio. To može dobit i veliki response, ovisno koliko se uloži truda i vremena i koliko se meni da ić u medije. Jedno vrijem sam se skroz mako iz medija, jer su me stalno zvali. Jebote, iskako sam iz paštete. Dobro da me nisu pitali kojih pet knjiga sad čitam. Koji kurac? Sad imam šta za reć o ministrici Obuljen vrlo konkretno jer se ovdje radi o meni, vrlo konkretno. Njezina izjava o tom da mi nismo zaslužili potporu koju smo dobili je skandalozna. Jer na kraju krajeva, svi ti konobari su dobili potporu uredno svaki mjesec, a mi smo morali izmišljat bolje ili gore, potpuno nepotrebne projekte. Možda među njima ima par fantastičnih, ne možemo mi to zaključit jer ih nismo vidjeli i mi to ne znamo. Nemamo prvo reć da je to sve bio waste, ali jebote da ti moraš opravdat da ljudima dijeliš pomoć tak da ih tjeraš da rade u momentu kada realno nemaš kaj radit, osim izmislit novi medij. Kak ćeš ti konkurirat Netflixu? A sad ti meni reci za kog smo mi to radili? Za kog si ti to radila? Znam da si radila sa mnom, ali za kog si to radila?
To je ono od čega je i krenulo moje pitanje. Da li sam se uopće vodila nekom idejom za koga? Naravno da sam u brojnim situacijama razmišljala iz pozicije recepijenta, nekoga tko nema sve ove proširene informacije, kako će to pročitati. Ali tko će on biti, ne mogu osvijestiti da sam se to pitala. Ili ne znam – jesam. Ako postoji tu silna potrebu da se kaže istina, doslovno diktat istinitosti, onda valjda negdje postoji i bojazan da bi netko mogao reći da nešto nije istina ili istinito. Takle, obraćamo se onima koji će prepoznati da ovo nije fejk.
— Shvatila sam, vrlo rano da ti ne želiš da se ide za tim da se tekst čini pitkim, lakim, dostupnim, da je oslobođen tih određenja. Meni je postalo načelo da ono što se kaže mora biti istina i da se kaže do kraja, da se ne uvijamo. Ja sam se time vodila. I kada sam se uspjela spojiti s tekstom – za što mi je trebalo dugo vremena — kada je to postalo meni nešto blisko i relevantno, onda sam shvatila da se to može ticati i komunicirati s velikim brojem ljudi koji će moći pronaći ili osjetiti poveznici s njim. To se tiče mene, moje generacije, generacije mog dide, mog tate, mog djeteta, isto. Pitanje je samo hoće li se pojedinac uspjeti povezati s tim, uspije li naći poveznicu sa svojim iskustvom… a sigurnu je negdje ima. Meni je bio najveći izazov što nisam, po prvi put imala odrednice u tom smislu, bila sam oslobođena toga kako to treba izgledat, kako to onda treba formulirat i modelirat. To se sad radi tak kak se treba napraviti. Ti imaš pristup koji je, s jedne strane jako otvoren, a s druge strane je jako zatvoren, jer ti jako jasno znaš što želiš. Da ja sad ovo ne pišem, to bi bilo gotovo i išla bih dalje i ne bih bila toliko refleksivna prema samom procesu i svojoj poziciji. Ovak sad propitujem sve.
Stavljam pauzu, odlazim po vodu, vraćam se. Ima li smisla stisnuti stop, kad je jasno da će se razgovor nastaviti dalje jer tek otkrivamo za koga ovo radimo.