Pregledavamo tejkove prizora koje je Borut danas snimio.
Riječ je o prvom prizoru u kojem Edo i Tomo čekaju Đurin dolazak i razgovaraju. Nižu raznorodne teme koje, iako izgledaju neobavezne i nebitne za samo kretanje radnje, imaju veliko značenje u karakterizaciji likova, kontekstualizaciji, uspostavljanju odnosa i kasnijem postupanju likova.
Šutim.
— Nije dobro. Jel da?
Biram kako da to kažem, a da, i meni samoj, ne zazvuči katastrofalno.
— Nije.
— Kaj ne valja?
Gledamo snimke po treći put kako bismo detektirali što to točno “nije dobro“.
Da, dečki igraju ispod svog maksimuma. Za Bernarda znamo da može bolje. Kad on “povuče” ne možeš se odlijepiti od prizora i svaki put imaš dojam kao da ga gledaš po prvi put. I ovdje je dobar, ali ni Borut, ni on neće pristati na dobro. I zato su oni odličan spoj: jedan drugoga pritišću na maksimum. Bernard kao da je umoran, kao da se nije ufurao, kao da ga nešto “žulja u cipeli”. Matej, pak, izgleda izgubljeno u prostoru, na trenutke se pali i “unutra je”, na trenutke kao da se bori s tekstom, s prostorom i sa vlastitom pozicijom u njemu.
Ovaj prizor se dugo, dugo nije radio. Sva je pažnja bila usmjerena na dijelove od Đurine pojave pa na dalje, jer je Domogoj trebao pohvatati tekst, situaciju i osvijestiti vlastitu poziciju, a dečki su već ionako jako dobro savladali taj svoj dio, ovladali njime. Negdje smo se, valjda, oslonili na činjenicu da smo tu uvodnu situaciju prekopali kako treba, da smo se istraživački bavili s njom i da obojica dobro znaju materiju i mogu s njom slobodno i sigurno baratati. Mogu “odvoziti” scenu samo po “natuknicama”, improvizirajući.
Ali – ako je suditi po snimci – ipak je potrebno vrijeme da “uđu u njega”.
Osim vremenskog skoka, tu je i “prostorni” skok. Od stola su, gotovo izravno, došli pred kameru, a nisu stigli “proraditi” prostor. Nitko. Ni njih dvojica, a ni Borut koji u ovom slučaju osim redatelja ima ulogu i snimatelju, gotovo suigrača u prizoru.
Uz to, svima je nad glavom vremensko ograničenje. Za boravak u prostoru – probe i samo snimanje postoji vrlo mali broj dana. Brojčanik otkucava. Traži se akceleracija, komprimiranje faza, preskakanje. Proces, koji je na sasvim drugi način konzumirao vrijeme, pruža otpor.
Ali nije stvar u tome. Nešto je progrešno u samoj distribuciji tema unutar teksta. Na jedan se način tematske jedinice nadovezuju i nižu za stolom, a nešto sasvim drugo proizvode u prostoru koji diktira svoj ritam i stvara zasebne cjeline.
— Nešto ne štima s tekstom.
Preuzimanje sižeja, strukture, situacijskog odnosa i aktantskog modela izvornika na koji se naslanjamo (Gagarinov put), ali kojeg i nadograđujemo, širimo, mijenjamo, kontekstualiziramo i od kojeg stvaramo novi izvedbeni tekst, bilo je potpuno svjesno i hotimično. Znali smo da je su navedeni elementi – dobar dio komada. Ovaj prvi prizor je (kao i ostali uostalom) bio vrlo zahtjevan u smislu pronalaženja tematskih korelativa. Trebalo je puno vremena, istraživanja, pokušaja, pogrešaka, isprobavanja, odbacivanja da od toga da Eddie i Tom razgovaraju o Sartreu i Genetu, dođemo do njihovog razgovora o Žižeku i do izlaganja njegove postavke o nasilju sustava, o skrivenom nasilju koje sustav vrši nad pojedincem, a koje se onda ostvaruje u nečemu što vidimo/imenujemo kao iracionalno nasilje. I tako ono što opisuje Eddie-a putem egzistencijalizma u Gagarinovom putu, u RADNIČKOJ CESTI opisuje Edu putem teze o nasilju sustava. Nasilje sustava se nadovezalo na 150 moćnika koji upravljaju svijetom, pa na teorije zavjere povezanih s koronom, potom na poziciju mladog prekarnog radnika koji vjeruje da ga na tržištu rada, u nekoj drugoj, boljoj, pravednijoj i smislenijoj Irskoj ili Njemačkoj, čeka njegov posao/poslovi iz snova za koje on „ima papire“.
— Ovaj dio sa Žižekom… tu stvar stane. Dođe iz ničega.
— A ne znam… Da. Kad su u tom liftu… možda da…
— Moraju bit u liftu. Kad se jednom otvori prostor, nema više natrag. Ove teorije zavjere moraju biti u liftu.
— Da, to se slažem.
— I onda je sad tu taj Žižek previše.
— Ali, Žižek! Možda da ga prebacimo za kasnije?
Borim se rukama i nogama za Žižeka na kojeg sam, kada je Borut donio na probu dvije knjige i snop isprintanog materijala iz kojeg ćemo mi sada vidjeti što bi od ovoga naši likovi mogli izgovoriti, uzdahnula s pomisli: Stvarno? Još i Žižek? Nema dovoljno Billa Gatesa, čipiranja, komunizma, kapitalizma, propagande djela, pretvorbe, tranzicije, revolucionarne prošlosti, izjava sindikalista, terorizma, transkibiranih fragmenata Borutovih monologa, ne znam čega sve još, nego nam treba i Žižek, lagan i prohodan kakav je.
Od moje početne ideje da “srežem taj prizor na informacijski minimun” došla sam do toga da mi se čini da je svaka rečenica tu s razlogom. Znam iz čega je nastala, zašto je tu, što komunicara, što donosi, što bi trebala proizvesti.
Možda sa, nakon toliko mjeseci rada i svih razno – raznih događaja, izgubila objektivnu poziciju.
A možda sam se samo oslobodila imperativna vremenske ekonomije, ritmizacije, redukcije ponavljanja, “praznine” i diktata događajnosti.
— Je, sad je taj Žižek tu, ovako ostavljen, previše. Na krivom mjestu.
— Ide van?
— Ide van.
Nikada mi ništa nije bilo toliko teško “izbaciti”. Meni, sklonoj velikim dubokim i bespoštednim rezovima.
— I šta, onda ćete to ponovo?
— A neg kak? Znam da je ovo dobro postavljeno, znam. To nije krivo. Napravit ću da to bude dobro, da budemo i ti i ja i ti ljudi ponosni na to. Jebeno smo to zaslužili. Napravit ću to, pa makar krepao.
— Daj, Borut, ne pričaj gluposti.
— Ne, stvarno ti kažem.
— Idem izbaciti tog Žižeka.
TOMO Da. Što si ti ono govorio o Žižeku?
EDO Niš. Ti si govorio o njemu. Neš si ga hvalio… neki kurac…
TOMO Rekao sam da čitam ovu njegovu knjigu “Manje ljubavi, više mržnje“, a ti si rekao da Žižek sere.
EDO Nisam ja nikad reko da on sere. Nemoj mi stavljat riječi u usta. Evo, na primjer taj naslov… “Manje ljubavi, više mržnje“… Više mržnje… kužiš kak je to jeben naslov. E, to priznam starom pederu: ima brutalne naslove i onda odmah lako proda knjigu, kuš, bez obzira na sadržaj. Eto, to sam reko. Tak sam mislio… ne sam jesam li baš tak reko… ali tak sam mislio…
TOMO Moglo bi se reći da ti, na neki način, kritiziraš Slavoja Žižeka?
EDO Nikad mi nije bilo jasno koji kurac tog starog pedera dižu u nebesa, ono “Elvis kulturne teorije“, pičke materine… — Evo, gle… recimo, ja sad dođem i razbijem dve lezbe u tramvaju, ili se navijači potuku negdje na autoputu,na Brinju, ili ovo – kad tip baci djecu s balkona, s terase, s čega već… tebe odmah javnost, mediji demonizira, odmah je to provala iracionalnog nasilja i kaj sve ne, a zapravo se uopće ne radi o tome… E, vidiš to/ je ono što priznam Žižeku, kad kaže da je to sve rezultat skrivenog nasilja koje sustav vrši nad nama. Nasilje sustava.
TOMO Kojeg sustava?
EDO Windows XP… — Pa kapitalističkog. 150 zlih ljudi koji vladaju svijetom.
Izbacujemo Žižeka.
