Nastavljamo s probama jer ne smijemo stati. Borut čita Đuru na probama. Đuro raste. Đuro strastveno govori o poziciji proletera svjesnog kako nema koga povesti u revoluciju, odnosno da je na nju više ne može čekati i da je jedina opcija ona putem nasilja. Đuro govori sve iscrpnije o tijeku i rezultatima tranzicije. Đuro podsjeća na postojanje revolucionarne tradicije i na otor. Đuro evocira poziciju radnika u socijalizmu i dovodi je u dihtomiju s poziciju radnika danas. Đuro bi sve ofarbao u crveno. Borut mi govori kako zna što Đuro kaže na kojem mjestu, iz koje pozicije govori i što osjeća. Ja čitam niz članaka o svemu spomenutom, bilježim promjene teksta iz dana u dan i vrlo često se osjećam potpuno nedoraslo procesu. Ili ne razumijem ili ne znam ili ovo nema smisla. Vrlo se često, isto tako, osjećam aktivirano i budno. Teško mi je procijeniti u kojoj se mjeri Borut identificirao sa Đurom, a u kojoj je mjeri Đuro izrastao iz Boruta. Koliko Borutovih nemoći, razočaranja, frustracija i uvjerenja govore iz Đure? Hoće on oteti nekoga s ciljem rušenja kapitalizma?
A da ti igraš Đuru? Da prestane ova agonija potrage?
Potraga se usporava, odnosno retardira kada saznajemo rezultate natječaja koje je raspisalo Ministarstvo. Nismo prošli. Projekt Komunizam de luxe, kojeg je integrali dio trebala biti Radnička cesta, nije prošao. Ono – fakat? Što se još može dogoditi ovom procesu? Potres? Je. Korona? Je. Još nešto?
