Borut želi da glumci po godinama odgovaraju likovima iz predloška Gagrinov put. U njemu su Tom, zaštitar u ranim dvadesetim, Eddie, radnik u tvornici u ranim tridesetim, Gary, radnik u tvornici, jače konstitucije u kasnim tridesetim i Frank, visok, sjede kose u pedesetim godinama. Na tome ne inzistira zbog dosljednosti izvorniku kao takvome, već zbog toga što je ta generacijska bliskost i/li udaljenost, kontekstualno prepoznavanje i razumijevanje iznimno bitno, ako ne i ključno za sam komad.
Krećemo u razgovor o idealnoj (ili najbliže tome) podjeli, imajući na umu da je i sam taj izbor – u ovome, pandemijskom trenutku, statement sam za sebe. Čini nam se da je jedino smisleno (a ako ćemo govoriti o nekakvoj “pravdi” – i pravedno) na projektu nezavisnog kazališta (za koji je jasno da je dugoročno neodrživ u doba pandemije i da ga se neće moći kapitalizirati) angažirati samostalne umjetnike, glumce koji nisu negdje u stalnom angažmanu. Tom odlukom svjesno sužavamo izbor.
Mene iznenađuje koliko posvećeno, ozbiljno, opsežno i s kojim značajem Borut pristupa prepoziciji izbora. Ujedno mi se to i sviđa. Nema – kako ćemo, lako ćemo.
U trenutku kada krećemo u razgovor o podjeli, kao i u sam proces izbora glumaca, već imamo jednog od četvorice. Za ulogu Ede (u izvorniku Eddie) Borut je ranije angažirao Bernarda Tomića (1992), mladog i talentiranog glumca s kojim je surađivao na nekim projektima. Borut voli raditi s njim, Bernard s Borutom, imaju dobar odnos (koji je prerastao u prijateljstvo s pozicijama (kazališni) sin – otac), poznaje Borutovu metodologiju rada, a i njegov senzibilitet. Imati takvu kariku u lancu, beskrajno je vrijedno i daje svojevrsni osjećaj sigurnosti. Kada bi sve karike bile jednako čvrste, a u jedno i prilagodljive na karike do, imali bismo lanac s kojim bi se moglo nešto i privezati. Bernarda pamtim iz MLADEŽI BEZ BOGA, koju se gledala dva puta i prilično euforično svim glumcima i glumicama koje sam mogla naći na društevenim mrežama, poslala poruku oduševljenja.
Na Bernardovu preporuku za najmlađeg, Toma, netom diplomiranog studenta politologije koji honorarano radi kao zaštitar, Borut angažira mladog Mateja Đurđevića (1996), koji upravo treba diplomirati. Njega upoznajem tek na prvoj probi.
Za ulogu Đure (u izvorniku Garrya) nalazimo se na razgovoru s Jerkom Marčićem. On i Borut već su prije razgovarali o suradnji i sada se, čini se, otvorila prilika za nju. Jerko godinama i konstitucijom korespondira s Đurom. S Jerkom, koji je zainteresiran za projekt, vodimo dug razgovor o poziciji samostalnih umjetnika i svim blagodatima koje ona donosi. Jerko uzima tekst na čitanje. Ponavljamo susret, razgovaramo o tekstu, o UTD-u, malo i o njegovom psu i prozorima. Imamo svog Đuru; umornog, ljutog, revoltiranog, ojađenog radnika s troje djece i tri kredita.
Prevrćemo samostalne umjetnike i zapinjemo oko pronalaska glumca iznad 50 godina za lik Franje (u izvorniku Franka). Sjetimo se tu i tamo nekoga, ali to je sve opcija “nužno zlo”, a ta nam opcija nije opcija. Što sada? Kako pronaći rješenje, bez narušavanja početne postavke koja je – pravilno plasirana – trebala značiti puno više od nužne etape u procesu?
A tko bi nam, uopće, bio dobar za ulogu “predstavnika korporativnog kapitalizma”? Borut spominje Gorana Grgića (1965), zaposlenog u ansamblu HNK-a u Zagrebu, s kojim je već surađivao na projektu CIJANKALIJ §218. Nalazimo se s Goranom i ponavljamo predstavljanje projekta. Goran djeluje vrlo zainteresirano; kao da je jedva dočekao projekt s nekakvom pozadinom, kontekstom i mogućnošću da se uistinu izrazi jasan stav, kroz isto tako jasnu formu koja neće biti zapakirana u političku korektnost. Postavlja pitanja o adaptaciji. Odgovaramo da cijelu priču selimo danas i ovdje. Primjećuje da će za neke stvari biti teško pronaći adekvatnu korelaciju. Meni se u toj fazi procesa ništa ne čini tako problematično. Još posjedujem lakoću i samouvjerenost. Evo, imamo i Franju.
Čini nam se da stvar nije mogla ispasti bolje. Kao da se odnos snaga iz komada – u kojem – s jedne strane imamo 3 radnika (od kojih je jedan prekarni), a s druge visoko pozicioniranog konzultanta (kojeg glumi stalno zaposleni glumac, nacionalni prvak) koji “sugerira” njihovu budućnost, preslikao i na podjelu.
Taj dio procesa smo prošli i spremni smo za sljedeće korake. Tada još vjerujemo (ili bar ja) da ćemo ići pravocrtno (u najvećoj mogućoj mjeri koju bilo koji kreativni proces ocrtava). Ne znamo još da će Radnička cesta biti poput Radničke ceste. Duga, nedosljedna, s neočekivanim prekidima, s neočekivanim nastavcima, s puno semafora, ispresjecana drugim cestama.