TOMO

TOMO Ja ovo radim samo privremeno. 15, 20 kuna po satu. Neću ja više bit ovdje za mjesec dana. Bit ću… negdje drugdje… u nekoj drugoj firmi, na nekom drugom poslu, u nekoj drugoj državi, na kraju krajeva… radit ću… čekam rezultate… Aplicirao sam na pet mjesta. Negdje ću valjda proć. Mislim, sigurno hoću. — Za dva su me već odbili… Ali netko će me trebat, netko će mi se javit… Netko će me trebat. Ja imam papir na kojem piše da imam nekakve kvalikfikacije koje će netko trebat… Imam diplomu. Radio sam tu preko, na Radničkoj, u call centru, u službi za korisnike… Popizdio nakon par mjeseci, pa sam morao odustat. Jebote, ono, spojen na mašinu, broje ti vrijeme. Tik, tak, tik, tak. Jebote ne možeš se otić posrat… ma ne možeš se otić ni popišat… I onda se cijeli dan javljaš kretenima i pacijentima – nezadovoljnim korisnicima – koji ti jebu mater u slušalicu. Raskinite mi ugovor, niste mi poslali račun, uvalili ste mi krivi paket… a šta ja tu mogu? Jebote, gdje je tu sada ljudsko dostojanstvo? Bolje bi mi bilo da sam radio u rudniku i kopao ugljen ko Alija Sirotanović… on je bar završio na novčanici… Ma ovaj čuvarski posao, to je mila majka. Tu bar imam vremena za sebe… i boli me kurac. Ovo će sranje s pandemijom ubrzo završit, za par mjeseci, sad ćemo se procijepit – vidiš koliko vrsta cijepiva već imamo – otvorit će se granice i ja idem u Irsku, u Dublin, konobarim ili idem kod frendova u Berlin, na Krojcbergu, tehno piči, jebem Njemice… bit će sve super, bit će sve onak kak je i prije bilo… sto posto.