MALJEVIČ / TREĆI VAL

TREĆE PODCRTAVANJE — Da, Maljevič nije dobio onaj i onakav prostor kakav je, po meni, zaslužio i zaslužuje, ali je itekako ušao u RADNIČKU CESTU; pršti iz nje!

Opet čitam Maljeviča.

Ma čitam ga, tko zna koji put, ali treći put podcrtavam. Ovaj put činim to najurednije, najpažljivije i najnježnije do sada, kao u nekakvom oproštaju.

Uguravam se grafičkom olovkom oštrog vrha među crveni flomaster i crnu kemijsku olovku. Papir djeluje krhko, kao da propada medij koji “drži tekst”.

Imam osjećaj kao da će ostati lebdjeti u nekom prostoru, da će se riječi odvojiti ili izmiješati.

Maljevičev tekst je isti kao i prije 9 mjeseci, ali ja nisam.

Gdje mi je sada, kada prebirem po zapisima mogućih “upotreba” teksta, ona odvažnost prvog čitanja? 

— Raspravljat ćemo o tekstu s glumcima, snimiti raspravu, njihova pitanja/mišljenja/stavove i to će postati građa za od koje će nastati “prilozi”/ otvaranja, dopune panel rasprava
— Snimit ćemo glumce kako čitaju tekst LIJENOST — PRAVA ISTINA ČOVJEČANSTVA, hodajući Radničkom cestom (čitamo i Borut i ja?)
— Poslat ćemo mail HZSU-u (i HDDU) s molbom da ga proslijedi svim samostalnim umjetnicima, u kojem će biti poziv na suradnju – zamolit ćemo ih da se snime kako izgovaraju jednu ili više zadanih rečenica Maljevičevog teksta.
— “Prekidat” ćemo narativnu strukturu snimke izvedbe s fragmentima teksta (Brehtijansko razbijanje iluzije – natpis, izgovoreno izravno u kameru?)

Odlažem bilješke. Razmještam ih po stolu. Kao da prolazim grobljem neostvarenih ideja i čitam nadgobne spomenike.

Kako projekt KOMUNIZAM DE LUXE nije dobio financiranje, tako njegov dio TKO NE RADI NEĆE NI JESTI! nije ostvaren. On je trebao temljito, analitički, interdisciplinarno pristupiti pitanju UTD-a i kroz interakciju s gledateljima, otvoriti tu temu široj javnosti; postaviti pitanja o poziciji radnika, potrebi za radom, pravu na jednakost (pa i temeljno financijsku), o poziciji prekarnog radnika, posebice samostalnog umjetnika. A sve to, koristeći Maljevičev tekst kao odskočnu dasku. 

Ali nije. 

Tužna sam zbog toga. Čak nisam ljuta. Nego baš tužna. Kao da smo iznevjerili taj tri puta iscrtan tekst, sami sebe. 

— Šteta, što to nismo ostvarili. Bar nešto od toga.
— Još ništa nije gotovo.
— A ne znam…

Ne dam se utješiti. Baš ne dam.

— Dođi, vidi ovo.

Borut me tajanstveno dovodi pred TV i pušta izabrane dijelove snimke RADNIČKE CESTE. Joj, Borut pa znam to sve! Nećeš valjda opet?

— Jesi sigurna da baš ništa od toga nije unutra?

Još sam malo tako tužna na kauču. Borut pušta još jedan eksplozivan snimak Radničke.

Da, Maljevič nije dobio onaj i onakav prostor kakav je, po meni, zaslužio i zaslužuje, ali je itekako ušao u RADNIČKU CESTU; pršti iz nje!

Prilazim stolu i skupljam svoje bilješke. Isprint Maljevičevog teksta, luđački išaran, ne raspada se.
Spreman je on i za zeleni flomaster.