Potaknuti koronakrizom koja ima sve veće negativne učinke na većinu gospodarskih grana te imajući u vidu pogotovo složenu situaciju u sferi kulture i umjetnosti, umjetnička udruga MITROPA u koprodukciji s umjetničkim kolektivom MONTAŽSTROJEM online projektom pod radnim naslovom “KOMUNIZAM DE LUXE” obuhvaća i isprepliće medije kazališta i filma, te online interakciju i edukaciju. Dvodijelni projekt koji se sastoji od online mini-serije “RADNIČKA CESTA” i serije online rasprava “TKO NE RADI NEĆE NI JESTI!” kao cjelina zadire u osnovna pitanja koja nameće kriza izazvana pandemijom (uz već poznate klimatske promjene, oskudicu resursa, nestanak zanimanja uslijed automatizacije, starenje stanovništva…) od kojih je ključno — Što nakon kapitalizma? Kako iskoristiti tehnološki napredak i potencijal održivih resursa u prevladavanju materijalnih ograničenja i ostvarenju pravednijeg društva? Možemo li ovu krizu COVID-19 i nadolazeću recesiju iskoristiti kao priliku za implementaciju prijeko potrebnih promjena koje će dovesti do pravednije budućnosti?
Radnja crno-humorne dramske online mini-serije “RADNIČKA CESTA” odvija se u Hrvatskoj, danas, u vrijeme koronakrize, u skladištu tvorničkog pogona koje je smješteno na zagrebačkoj Radničkoj cesti i uspostavlja tmurni post-ideološki pogled na suvremeni svijet, nihilističko uvjerenje da čak ni u doba krize politička promjena više nije moguća. Mini-serija se bavi prekarnim radom, nesigurnosti, otuđenosti i neizbježnim ciklusima kriza koje post-kapitalizam a posebno pandemija korona virusa donosi u živote radnika kao i problematizacijom otpora te lijevog nasilja u svijetu u kojem je ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima (temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima), teškoćama međuklasne komunikacije i jasne definicije područja borbe.
Nakon objavljivanja svake od 4 epizode online serije “RADNIČKA CESTA” tijekom travnja 2021. slijedi održavanje po jedne online rasprave na temu koronakrize i uvođenja univerzalnog temeljnog dohotka (UTD) u kojima sudjeluju po 2 stručnjaka (ukupno 8) u interakciji s korisnicima. Za potrebe 4 rasprave u posebno opremljenom studiju na Sveučilištu VERN namjeravamo okupiti lokalne poduzetnike, ekonomiste, te stručnjake iz područja socijalne skrbi, znanstvenike iz područja sociologije, politologije, psihologije i filozofije, ali i nezaposlene, marginalizirane skupine, a korisnike uključiti putem VR tehnologije i servisa za video sastanke.
Naslanjajući se na biblijski citat “TKO NE RADI NEĆE NI JESTI!” (Druga poslanica Solunjanima 3:10) i vrlo staromodnu (okoštalu) ideju produktivizma – da je rad, posebno rad u takozvanom “produktivnom sektoru”, jedini valjani oblik moralne ekonomije koji postoji preispitat ćemo dominatnu zabrinutost da bi uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka destimuliralo potrebu za radom. Pravo na “lijenost” tradicionalno su imali samo bogati, dok su se siromašni morali boriti za pristojne plaće i radne uvjete, univerzalnu zdravstvenu zaštitu i druga obilježja dostojanstvenog života. Ideja da siromašni trebaju dobiti bezuvjetni dohodak dovoljan za život bila je anatema ne samo povlaštenima i moćnima, već i samom radničkom pokretu koji je prihvatio etiku koja se vrti oko solidarnosti i doprinosa društvu. Može li UTD napokon doprinijeti slomu neprestanog, fundamentalnog, neoliberalnog inzistiranja na produktivnosti i rastu? Hoće li ljudi, bez straha da budu gladni, postizati daleko više i doprinositi daleko više društvu?
U trenutnoj krizi izazvanom pandemijom korona virusa rad mnogih umjetnika, (odnosno prekarnih radnika) otežan je, a često i onemogućen epidemiološkim mjerama. Cjelokupni svijet rada veoma sliči onome kako umjetnički sektor izgleda već desetljećima, u kojem su djelatnici bez ikakve sigurnosti koju donosi pravo na naknadu, bolovanje, stalno zaposlenje i sl. Pandemija koronavirusa aktualizirala je tako pitanje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD). UTD se najbolje može definirati kao “redovna novčana primanja koja se bezuvjetno isplaćuju svima bez prethodnog provjeravanja imovinskog stanja ili radnog statusa”. Ovim projektom postavljamo pitanje – nije li vrijeme da se UTD uvede ne samo za umjetnike odnosno druge radnike pogođene krizom, nego nije li vrijeme za UTD za svakoga s obzirom da tehnologija danas to omogućuje kao “luksuzni komunizam”. Otvaranje ovog pitanja javnom prostoru u Hrvatskoj, nije važno samo radi uvođenja UTD kao privremene mjere i odgovora na krizu i rastuće siromaštvo, već i radi promišljanja o vremenu koje slijedi nakon nje u kojem je UTD moguće trajno rješenje koje osigurava društvenu pravednost, odnosno svojevrsno “pravo na lijenost”.
