Sjedimo u krugu na pozornici Teatra Exit, u sredini kruga postavljena je kamera 360.
Snima nas u svim smjerovima.
Gledam u prazno gledalište.
Pola sjedala je podignuto i zalijepljeno trakom. Distanca. Mjere.
Od kad je počela pandemija nisam bila u kazalištu u ulozi gledatelja. Ne mogu.
Ovo je druga proba na kojoj smo SVI – Konrad, Borut, Bernard, Goran, Bojan, Matej, Ana i ja. Osjećam da je ovo svečani trenutak kakvih neće biti puno. Kao nekakva obljetnica, proslava rođendana.
Proba je kasnila, odnosno pomaknuta je zadnji čas s dogovorenog vremena jer je Borutu “nepoznati počinitelj” provalio u auto parkiran pred Sveučilišnom bolnicom gdje su Konrad i snimali od 7 ujutro.
Volim kad Borut ide na Bolnicu, koju ja od početka zovem Tvornica jer ga to uvijek, ali uvijek razveseli, inspirira, motivira. Nije mu teško ustati u 6 i hodati satima po ranjenom prostoru u nadi da će ga, svojim projektom, bar malo iscijeliti.
Kad su došli do auta, leptir staklo bilo je razbijeno i torba s novčanikom je ukradena. Borut je ljut, jadan. Najgore mu je što je u torbi i CD sa snimkom CT-a njegove mame koji je jučer podigao. Da mu kažem da je bilo dosta glupo ostaviti torbu na suvozačkom sjedalu sad baš i nije od pomoći.
Otkazujemo probu, ja vodim probu, sama se odvija, što ćemo?
Dok policija dolazi na uvid, obavještavamo ekipu sto se dogodilo i da dođu kasnije.
Svi imamo isprintanog Maljeviča, kroatiziranu verziju koju sam pokušala stvoriti od srpskog prijevoda.
Osim ovog novog teksta, ja imam svoj “stari” podcrtani. Vezala sam se to crvenilo na njima.
Jedan list je malo zaflekan kavom. Ima otisak šalice. Ne smeta me jako; samo malo. Prije bih ga maknula, isprintala drugi. Sad mi je to prihvatljiv, čak i drag otisak života.
Svatko čita fragment teksta. Čitamo u krug, ritmički.
Stvara se nekakva magličasta atmosfera koja proizlazi iz posvećenosti i usmjerenosti čitača i svojevrsnog poštovanja prema tom tekstu. Gotova kao da čitamo neki sveti spis, tajni manifest, zaboravljeni vodič. Bar ja tako, u svojem doživljaju vidim situaciju. Ali to sam ja — tužna jer ne mogu dosegnuti oblak i euforična zbog osjeta mora na kapcima.
Čitamo tekst star sto točno jedno stoljeće i pokušavamo, putem njega, uspostaviti odnos s vlastitim vremenom i osobnom pozicijom, ulogom u njemu. I osvijestiti konstruiranost i uvjetovanost vlastitih vrijednosnih sustava.
Što ćemo sad sa sobom i što ćemo s ovim vremenom koje, kao i Maljevičev tekst, zove na stvaranje novog scenarija — na nove odnose među likovima, na drugačiju podjelu epizoda, na drugačiju distribuciju, a možda i na potpunu promjenu oblika u kojem se ostvaruje.
— Možemo li ih stvoriti ako prvo ne propitamo sami sebe i vlastite uloge?
Ukratko, svi smo inficirani idejom rada kao vrijednosnom odrednicom i nas samih i drugih. Sjebani smo. Super smo si jer smo tako vrijedni. A mi, umjetnici imamo i “nadgradnju” tog rada: mi svoj posao radimo ne samo iz nužde, iz moranja, nego i iz duboke unutrašnje potreba za ekspresijom vlastitog bića. Za komumikacijom s onima van sebe. Za komentarom.
Jel to baš tako samo s umjetnicima, znanstvenicima, kreatorima, ili je to priroda rada?
Evo, ja režem povrće za ručak i zbog ručka, ali i zato što se kroz njega mogu izraziti. Svoju potrebu za harmonijom.
Ja, opet, podcrtavam tekst. Sada crnom kemijskom olovkom. Podcrtavam manje teksta, naglašavam sintagme, neke i zaokružujem. Sad više nisam u nepoznatoj zemlji.
Pomalo nam je zastrašujuća proročanska dimenzija Maljevičevih riječi, kao i samo suočavanje s odgovorima i vlastitom ambivalentnošću. Teorija je jedno, praksa je drugo.
Idemo li, zaista prema velikom ništa? Prema apsolutnom ne-djelovanju, prema poništavanju potrebe za izdvojenošću entiteta? Prema kraju izdvajanja, odvajana i borbe? Ali i prema kraju “moći” koju nam daje rad?
Evo, iskreno, super mi zvuči to drušvo koje je “proizvodnju” i aktivnosti potrebne za egzistenciju prenijelo na mašinu, algoritam, umjetnu inteligenciju, oslobodilo se rada i osiguralo si lijenost, cilj rada. Ali, pomalo me i plaši ideja te potpune neaktivnosti, tog poništavanja i kraja.
Kada je red na mene, čitam iz bijelih papira, ali crte povlačim po svom tekstu.
Miješaju mi se stranice, nisam ih zaklamala.
Hoće se to sad vidjet na kameri?
Snimamo “probu” kamerom 360. Bilježimo proces i, ujedno, stvaramo materijal za konačni produkt.
Radimo pauzu da Konrad promijeni bateriju u kameri, a i da pušači udahnu malo nikotina.
Ostajem sama na pozornici, okružena tekstovima odloženim na pod ili stolac, gledam u to desetkovano gledalište i, ne znam, osjećam da se događa nešto bitno.
Je li Lijenost već zahvatila kazalište? Ide li prema apsolutnom ništa? Ili samo mijenja sviju kožu?
Silazim s pozornice i odljepljujem trake s nekoliko stolaca.
