Čitam tekst Kazimira Maljeviča LIJENOST — PRAVA ISTINA ČOVJEČANSTVA, podnaslovljen RAD KAO SREDSTVO DOSEZANJA ISTINE, FILOZOFIJA SOCIJALISTIČKE IDEJE, u kojem autor propituje koncept rada i lijenosti, jasno određujući svoju poziciju naspram njih.
Borut mi ga je danas poslao.
— Jesi čitala Maljevičev tekst o lijenosti?
— Ne.
Nije mi lako priznati. Znam za Maljeviča, suprematizam, bespredmetno slikarstvo, ali tekst ne znam. Ispričavam se.
Ne znam ni da je pisao tekstove. Zakucavam se iskrenošću.
— Poslat ću ti ga. Pročitaj pa ćemo razgovarat. Bitan je za ovo šta radimo. Za Radničku. Za UTD.
Isto sam tako, prije nekoliko dana, priznala da ne znam ništa o UTD-u, da me zapravo sve to skupa do sada nije ni zanimalo. Poezija, istočnjačka filozofija, mistika, duh, duša, bijeg. Ali bih se, istina, borila protiv nepravde svake vrste. Nju ne podnosim. A ovo kako sada je, osjećam kao nepravdu.
Stavljam malo zobenog mlijeka u kavu.
Sigurna sam da je za potpunije razumijevanje Maljevičevog teksta bitno čitati ga i iz konteksta vremena u kojem je nastao (postrevolucionarno vrijeme, potreba za promjenom paradigme u umjetnosti, gospodarstvu, društvenim odnosima, pojava “mašine”), kao i u kontekstu autorove umjetničke prakse koja uključuje i njegovo refleksivno, svjetonazorsko, poetološko, estetsko promišljanje o svijetu kojeg slika kao bijelo na bijelom. To govori iz mene profesorica.
Ali čitam ga bez te, za mene, uvriježene pripreme, bez toga da se prvo opremim i naoružam za susret s tekstom kroz dodatne informacije sekundarnih izvora.
Ne osjećam potrebu za tim.
Nekim se dijelovima vraćam i čitam ih više puta.
Na trenutke mi se tekst čini hermetičnim i s naporom ga pratim u razvoju misli, ali većinom gutam rečenice kao jasne zaključke gnoseološkog promišljanja. Zapravo mi i odgovara da nije znanstveno vođena rasprava. Umorila sam se od njih. Ovdje postoje prostori koje treba slobodno preskočiti kako već noge mogu.
Nakon trećeg pasusa, ustajem po flomaster. Imam potrebu podcrtati pojedine dijelove, naglasiti ih sama sebi.
Oduvijek tako učim i oduvijek tako čitam tekst koji želim ne samo “pročitati”, nego ga, na neki način i “posjedovati”, ući u njega, dopustiti mu da prodre u mene. Osim što mi pomaže u tome, podcrtavanje me i umiruje jer mi je donosi osjećaj kontrole, osjećaj da ne propuštam nešto.
Čitam tekst od početka, ovaj put s flomasterom.
Često imam strah od neuočavanja onoga što mi je pred nosom, pa iznova radim stvari, ne vjerujući sama sebi. Iznova slažem već složene ručnike, iznova postavljam pitanja na koje sam dobila odgovore, obrezujem odrezane komade kolača, iznova čitam tekst.
Pišem uskličnike, strelice, pitanja, asocijacije po marginama teksta, a onda i na poleđinu stranica.
Istovremeno, s procesom čitanja odvija se proces interigacije.
— Zašto ne treba biti kao moj tata kada se odmarao popodne i čitao o zvijezdama?
— Zašto je bolje i prihvatljivije biti kao mama koja do 7 ujutro skuha ručak, ispegla veš, onda ide na posao, pa čuva Dahu, pa dežura i još stigne platiti račune i odvesti auto na pranje?
— Zašto se osjećam dobro kada mi netko kaže da sam vrijedna, a sram od pomisli da sam lijena ili na putu za lijenost?
— Kako to da mi se taoistički koncep wuweia zvuči savršeno u teoriji, a njegova praksa mi je izazov?
— Je li lijenost grijeh koji smrdi?
— Je li lijenost duhovna ili fizička neaktivnost?
— Procjenjujem li i ja ljude po kriteriju rada i nerada? Vidi ga kako je vrijedan, ruke mu se pozlatile, vidi ga, smrdi od lijenosti.
— Zašto osjećam otpor od ideje autimobila bez vozača, ali objeručke trpam posuđe u perilicu?
— Zašto volim znati da sve to mogu sama, da ne ovisim o nikome, da imam svoj kruh u svojim rukama i da imam svoju moć?
— Zašto mislim da, sada, u pandemiji moram raditi iako je diskutabilno i zašto i za koga i što i kako?
— Zašto moram raditi u pandemiji da opravdam svoju egzistenciju?
Koliko je ideja da sam vrijedna, da sam zaslužna, da sam korisna, da sam opravdana jedino i samo onda KADA RADIM, bez obzira je li taj moj rad koristan i meni i društvu u cjelini, proizvodi li nešto konstruktivno, progresivno ili samo guta moje vrijeme, energiju i mogućnost blažene dokolice, utemeljena na toj, u svim porama naše kapitalističke i konzumerističke civilizacije ukorijenjenoj ideji da je rad jedna od ključnih vrijednosnih odrednica?
— Je li pravedno da svi isto rade i svi isto imaju? Je li pravedno da onaj koji radi ima, a onaj koji ne radi nema?
— Može li se društvo izjednačiti u neradu, ako ga ne možemo izjednačiti u radu?
— Ako postoji pravo na rad, postoji li pravo na lijenost?
— Želim li ja to pravo?
Gledam u podcrtan tekst. Popila sam kavu.
Idem poslati Borutu poruku da sam pročitala.
Samo da me ne pita neko od ovih pitanja na koja još ne znam odgovor.
