Neočekivano sunčana subota.
Gledam na povorku prosvjednika protiv uvođenja COVID potvrda koja se slijeva niz Jurišićevu prema Trgu.
Ne vidim što piše na transparentima, ali raspoznajem sliku Isusa i čujem Njonjo, Plenković, sloboda, prevara, U boj u boj za narod svoj, lupi petama, stop, ne damo, nećemo, sloboda.
Brojevi zaraženih koronavirusom u Hrvatskoj najveći su do sada, prelaze preko 7.000, danas “samo” 5.640. I ove zastrašujuće brojke nisu realne, veće su. Smrtnost raste iz dana u dan. Od početka pandemije, do danas preminulo je preko 10.000 osoba. Sve više mlađe i mlade populacije je na respiratorima. Kapaciteti bolnica se pune. Kontakti se ne prijavljuju. Govori se o probijanju novog soja iz Afrike. Neke europske zemlje najavljuju novo zatvaranje.
Glasovi s ulice zapliću se u uzavrelu kuglu koja se kotrlja nizbrdo.
U tijeku je proslava Borutovog jučerašnjeg rođendana.
— Daj, idemo unutra, ohladit će se rižoto. Bila sam blizu omraženoj rečenici – Za koga sam ja ovo kuhala?
Trebao je doći i Bernard, ali leži doma s koronom, po drugi put. Otkazane su dvije predstave MLADEŽ BEZ BOGA, jedna jučer, jedna danas. Ali nikome to nije ništa novo. Program repertoarnih kazališta mijenja se iz dana u dan. Možda bi trebalo uvesti sistem – Kupite kartu, a gledat ćete izvedivo. Neka kazališta su i zatvorena jer nemaju “slobodnih” glumaca da izvuku ni jednu predstavu s repertoara. Nezavisna scena je slomljena, ali nema baš puno izbora i radi – jer raditi se mora.
— Zakaj vi već niste izašli s tom Radničkom?
— Čekali smo pravi tajming. Htjeli smo prvo istestirati materijal na kanaima na mobilnim aplikacijama prvo na Telegramu i reprizno na IGTV-u.
— E, jeste vidjeli one komentare na TikToku?
— Borut je čekao novi val.
— Čekali smo da se nas dvoje skupimo. Ono, da nam prestane biti zlo od frustracije i nemoći.
Jesmo li čekali do sada ili samo smatramo da je sada prvi trenutak da – kroz medijske objave i otvaranje stranice – ukažemo na brojna pitanja koja se aktikuliraju kroz/uz/oko samog snimljenog materijala? U ponedjeljak izlazi prva medijska objava o projektu. HINA. A što će biti dalje, vidjet ćemo.
— Kak je Berniju?
— Nije mu niš, zasad, nadam se da će tako i ostat. Spava, čila, jede, vježba. Okej se osjeća.
— Poslat ćemo mu fotke.
Do nedavno smo nekako bili uvjereni (ili smo sami sebe uvjerili) da kad “odradiš” jednom, ili ako se procijepiš možeš slobodnije disati, jer ipak imaš nekakva antitijela. Naravno, jasno je da te cijepivo na štiti od zaraze, ali da će u ovoj mjeri poharati i cijepljene, kao i one koje su već preboljeli, e to ipak nije bilo za pretpostaviti.
Prije nešto malo više od mjesec dana, sredinom listopada, preboljela sam COVID 19. Prva dva – tri dana osjećala sam jaku bol u tijelu i pokušavala je nekako utišati Brufenima. Bol se probijala do kostiju, tresela cijelo tijelo. Potres s epicentrom u svakoj stanici. Nisam znala kako se okrenuti, namjestiti, kako da se sklupčati. Zar sam postala osjetljivija na bol? Spustila se moja iznimno visoka tolerancija boli? Ili je ovo vrsta i intenzitet boli koju još nisam osjetila? Bol je pratila visoka temperatura koja nije padala. Pa valjda nije? Cijepila sam se dva puta Pfizerom, dosljedno nosim masku u zatvorenim prostorima, družim se s iznimno malim brojem ljudi i ne znam nikoga oko sebe da je trenutn zaražen. Vrtila sam sve opcije — te gripa, te nekakva neovjerojatna prehlada, te sveopći zamor organizma, stres. Treći dan, kada sam izgubila okus i njuh, više nisam mogla povjerovati u alternativne dijagnoze što je potvrdio i pozitivan nalaz testa. Ja u izolaciju, kćer u samoizolaciju. Plan za proslavu mog rođendana otpada. Umjesto večere za fotografiranje, vrtim štapić kućnog testa po kćerinoj nosnoj sluznici. Pozitivna je i razvija simptome. Osjećam nelagodu i nemoć, cijedim joj 3 naranče i 2 limuna i pokušavam zadržati optimističan duh. Ne osjećam miris ljiljana iz najvećeg buketa kojeg sam ikad dobila. A sigurno su opojni. Mamina torta od lješnjaka i kakao praha je bezukusna.
I zato ću danas pojesti dva komada torte. Jedan za svoj rođendan, drugi za Borutov. Ionako ima dvije torte jer je red da ove godine dvostruko puše svjećice.
Zapravo, svi imamo pravo na repete jer smo tu i jer smo živi i jer smo prisebni i jer smo zajedno.
Zatvaramo vrata da ne čujemo buku, da se (kao) odmaknemo, da slavimo.
— I kaj, hoćemo se sada cijepiti s tom trećom dozom ili ne?
— A tko će ga više znati?
— Meni su rekli da za mene nije pametno da se cijepim.
— Meni su rekli da sam sad šest mjeseci mirna. A da se onda cijepim.
Ne znam što točno znači mirna. Mirna u mislu – ne mogu se opet zaraziti? Manja je vjerojatnost da se zarazim? Ne osjećam se mirnom. Zapravo, iznimno sam nemirna. Dah mi je stalno visok, ne mogu duboko udahnuti, umorna sam, usporena, iscrpljena. Tako je to, post covid simptomi. Treba to prihvatiti i polako dalje.
Nisam mirna.
— Gle, Index.hr prenosi da su napali novinare na Trgu.
— Ljudi su pukli. Skroz.
— Mama, hoće nas sad opet vratiti na online nastavu?
Režem treći komad torte.
