Od samog početka procesa COVID 19 prisutan je u Radničkoj cesti na brojne načine, upadljivo i dominatno.
Da ga se, u ekskapističkoj maniri prisutnoj u velikom broju umjetničkih ostvarenja u posljednje dvije godine, i htjelo izbjeći u samom sadržajnom, pa čak i formalnom vidu projekta, nikako ga se nije moglo izbjeći u predprodukciji, postprodukciji i svih fazama procesa: opasnost od infekcije, strah od virusa, strah od zaraze, strah od prenošenja zaraze, odgovornost, samoizolacije, izolacije, testovi, epidemiološke mjere, nove epidemiološke mjere, popuštanje epidemioloških mjera, maske, dezinfekcijska sredstva, distanca, neizvjesnost, nemogućnost provedbe plana rada, nemogućnost stvaranja (održivog) plana rada, odgode, preklapanje prostorno i vremenski preuzetih odgovornosti, otpori, nemoć.
Budući da Borut od našeg prvog razgovora vrlo jasno (i naglašeno) komunicira da ga ne zanima kazalište (ni bilo koja vrsta umjestničke proizvodne) koje nema veze sa stvarnošću, koje, ne samo da tematizira suvremeni društveni, politički, svjetonazorski, ekonomski kontekst, već ga demaskira, razlaže i propituje do krajnih granica, dovodeći i do sugestije njegovih vlastitih dekonstrukcija, bilo mi je jasno da će i Radnička cesta biti vođena istom postavkom. U tom trenutku nisam u potpunosti znala što to točno znači. Da jesam, vjerojatno bih se, sukladnom manjku samopouzdanja i odvažnosti, odmah u startu procijenila kao podkapacitiranu (ne samo mentalno, već i psihološki ).
A tko zna, možda i ne bih.
U prvim razgovorima Borut govori o tome kako će zasigurno biti novi val, točnije valovi i kako nema nikakvog smisla raditi kazališnu predstavu (o kojoj je, prije zagrebačkom potresa, bilo riječ u vidu koprodukcije s Tetrom Exit) prema tekstu Gagarin way. Nikakvog smisla, samo besmisla. A njemu se ne proizvodi jebeni besmisao, njega i onak ima previše. Dakle, treba pronaći novu formu. On je vidi u tome da se cijela stvar snimi, podijelu u cjeline i pusti online. To mi zvuči jako dobro, zanimljivo i izvedivo. Želi to snimiti kamerom 360, koja će gledatelju dati mogućnost izbora perspektive i učiniti ga aktivnim sudionikom njegove vlastite recepcije, a sam snimljeni materijal treba podijeliti na više cjelina/epizoda. Mogućnosti “izvedbe”, odnosno distribucije materijala su brojni: od toga da je pristup materijalu vremenski ograničen (epizoda se može gledati / može joj se prisutsvovati samo u vrijeme emitiranja) do toga da je dostupna trajno; od toga da se objavljuje epizoda po epizoda, do taoga se se sav materijal objasvi istovremeno; od toga da se materijal objavi u jednom do toga da se objavi u više medija. Opcija ne manjka i ne treba se ograničiti preuranjenim izborom. (Borutovo zaziranje ili opreznost od preuranjenih izbora, od donošenja odluka o djelu prije no što jasno zna, vidi i upravlja cjelinom, često sam, valjda iz vlastite nesigurnosti i neodlučnosti, kao i iz nestrpljivosti, čitala kao njegovu neodlučnost i/li nesigurnost, kao nešto što me priječi od “punokvnog” sudjelovanja u procesu na način na koji ću se osjećati produktivno i konstruktivno, kao nešto što sve suradnike i glumce ponekad izluđuje, frustria i stvara osjećaj da “stojimo i tapkamo u mjestu ili se vraćamo tamo gdje smo bili jučer da provjerimo jesmo li što ostavili ili možda nismo sve dovoljno dobro vidjeli i čuli.” Srećom, taj osjećaj nikada nije prevlado osjećaj povjerenja u metodologiju rada, niti u Borutovu strast za (beskompromisnom) ostvarivanje “zacrtanog”, a kojim jasno artikulira svoja uvjerenja i nastoji učiniti ovoj svijet smislenijim, pravednijim i boljim mjestom. Dugo mi je trebalo da proniknem u Borutovu način rada, kako bih mogla “gledati i misliti” s približno istog mjesta, a u jasnoj korelaciji s vlastitim, ili se bar približiti njegovim tokovima misli. Brze su to struje čiji se tokovi granaju, spajaju i naglo mjenjaju smjer. Ili se utopiš ili ti glava ispliva na površinu.) A da se izvodi “uživo” i prenosi online? Ne. Ne vjeruje on u to fetišiziranje i ontologizaciju žive izvedbe. I kad smo kod toga svega, da njemu je cijela ta priča s tom pandemijskom hiperprodukcijom glednja snimaka starih, potrošenih kazališnih predstava online odvrtana. Baš ono, odvratna. Meni je isto gledanje snimaka kazališnih predstava “nužno zlo” kojem pribjegavam u slučajevima selekcije ili pedagoške analize. Ili kada baš želim pogledati nešto za što znam da nikako neću moći vidjeti. Isto tako, oboje dijelimo načelno pitanje o proizvodnji kazališnih predstava “kakve su bile” u jeku pandemije. Idemo se praviti kao da se ništa ne događa i kao da umjetnost nije upravo ta koja bi tu promjenu trebala reflektirati, na koju bi trebala reagirati. Zabijmo galve u pijesak i spustimo željezni zastor. Idemo se praviti da publika ne sjedi s maskama na licima, da je kontekst recepcije ostao isti. Idemo se praviti da gumci ne nose maske na probama, da ne drže razmak i da se proces proizvodnje odvija unutar novo postavljenih odrednica. Ili ne razmišljajno o tome da se glumci koji igraju bez maske ne izlažu zarazi i da su zaštićeni aurom scene. Idemo se praviti da je kazalište, to spasonosno mjesto, ostalo intakta ne samo od virusa, već i od svih posljedica koje je pandemija donjela. Elitistička sjedala u gledalištu postaju još elitističkija. I koliko je, na kraju krajeva, odgovorno od svakog pojedinca sudjelovanje u procesu stvaranja, izvođenja i recepcije? Ja cvilim da ne mogu bez kazališta, ne mogu bez procesa, što sam ja i tko sam ja bez toga i jedan dio mene odbija vidjeti cjelovitu sliku stvarnosti. Da, zatvoreni su kafići, škola je online, maske posvuda, ali kazalište… Istovremeno, osjećam otpor prema odlasku u kazalište. Nešto mi je tu krivo. Od kada je krenulo ovo sranje, nisam jednom, kao niti Borut, bila u kazalištu u ulozi gledatelja. Ne iz straha od zaraze, već iz nelagode od pozicje odvojenog i dezinficiranog gledatelja koji utažuje svoju žeđ za “umjetnošću”. Paradoksalno, stvara mi se isto to kazalište; ali sa jasnom svješću da se i ono mora transformirati u nešto drugo, kao i da transformacija nije transformacija ako je provedena samo nominalno i kozmetički. Borutu je, pak kazalište dosadno i pita se kaj on tu još ima za reći i ima li uopće još kaj za reć. Isto tako, jedna je priča s državno/ gradski financiranim ustanovama koje imaju glumce i hladni pogon na plaći. A što je sa nazavisnom scenom? Što s njom? Njihove su polazne točke neusporedive. Nezavisno kazalište si ne može dopustiti “desetkovano” gledalište, kao što si to može dozvoliti nacionalno i gradsko. Nezavisno se kazalište, kao i samostalni umjetnici moraju opetovano “opravdati” “isplatiti” i “dokazati”. Doduše i spomenuta su kazališta prinuđena proizvoditi kako bi opravdala svoju egzistenciju i financiranje. I tako dalje i tako dalje. Dakle, ako se već nešto radi, a velikim se djelom radi i zato što se MORA raditi, zato što treba podnjeti izvještaje, opravdati sredstva, zadovoljiti rokove, osigurati daljne financiranje, onda će se raditi ono što je u danim okolnostima (pro)izvedivo i održivo i što je u jasnoj korelaciji sa istim danim okolnostima, suma je našeg razgovora. I tako korona prodire i u tkivo teksta Radničke ceste, a ono što je počelo kao adaptacija, pretvara se u proces nastanka autorskog teksta. Lik Ede poigrava se kombinatorikom raznovrsnih teorija zavjere i jasno artikulira perpektivu radničke klase. Tomo, paradigmatski primjer prekarnog radnika s još živom vjerom u perpektivnu budućnost, kao dio zaštitarske opreme ima pištolj za mjerenje temperature. Ideja o otmici “jednog od onih s vrha” sazrijela je u lockdownu. Sav nagomilan bijes, frustracija i nemoć ušli su u interakciju i doveli do eksplozije. Pandemija je pokazala u kojoj smo mjeri spremni za digitalizaciji i robotizaciju, odnosno – već smo tamo. Restruturiranje je ubrzano, otpor je prigušen epidemiološkim mjerama. Radnici postaju djelatnici. Kapitalizam stvara bullshit radna mjesta kako bi održao nesmetani protok novca. I tako dalje, i tako dalje…
