S probama počinjemo u Borutovom stanu na Borovju. To, naravno, opet objelodanjuje pitanje kako to da MONTAЖ$TROJ nakon 30 godina kontinuiranog djelovanja i dalje nema svoj prostor. Nedugo nakon početka (ionako istrzanog izlaskom Jerka Marčića,”prvog Đure” iz projekta) pooštravaju se epidemiološke mjere, povećava se odgovornost, a prostor jednosobnog stana postaje premali. Što ćemo sad? Smanjiti broj ljudi na probama? Dakle odustati od ideje da se sve probe snimaju i da iz analitičkih razgovora nastane dio materijala za konačni proizvod. Gdje ćemo imati probe na kojima možemo biti “svi” (četiri glumca – Bernard, Matej, Bojan i Goran, Konrad – dugogodišnji Borutov suradnik, tehnički voditelj projekta, planirani snimatelj i montažer, Ana – potencijalna izvršna producentica, te Borut i ja), a da ne popijemo zrak jedni drugima i ne uđemo u sada proširen diskrecioni prostor. Prevrćemo opcije. Zovemo Dražena Ferenčinu u Gavellu s pitanje bismo li možda u foayeu mogli imati probe. Ne, Gavella nije sigurna.
Održavamo jednu probu u prostoru KUNST TEATRA, na kojoj, prvi put, prisutsvujemo svi. Probu snimamo kamerom 360 i posvećujemo je razgovoru o pojedinačnim pozicijama i stavovima sudionika, kao i motivacijama za sudjelovnje u projektu. Svi smo nabrijani za rad. Imamo što za reći. I želimo to izreći i čini nam se da nam ovaj projekt otvara apsolutnu priliku za to. Uz interes i potrebu da govorimo o “primarnim” temama komada (koje već dobivaju svoje konkretizacije u našem prostoru i vremenu), sve je prisutnija potreba o iskazivanju pozicije umjetnika, o ulozi “umjetnosti”.
Dvije probe održavamo na sceni TEATRA EXIT. Jednu probu posvećujemo čitanju Maljevičevog eseja Pohvala ljenosti koji nam otvara temu UTD-a (univerzalnog temeljnog dohotka). Reakcija na Maljevičev genijalan tekst o konceptu rada i lijenosti, o njihovom smislu i produktivnosti je fantastična. Svi su “izbačeni” iz ciepela, odnosno iz vlastitog, društveno i kulturološki oblikovanog koncept rada, lijenosti, krivnje. Koliko je u nas utisnuta ona Biblijska Tko ne radi, neće ni jesti? U mene prvu?
Da nam je bar više ovakvih proba.
Drugu probu u EXITU koristimo za to da konačno pročitamo tekst u komadu, svi na hrpi. Događaj. (Gledano unatrag, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri ta nametnuta “fragmetalnost” procesa odredila njegov konačni rezultat. Da je utjecala na njega, na naše promišljanje i oblikovanje materijala, to je nedvojbeno. Postoji li, u konačnici, proizvod kao cjelina? Ili samo niz fragmenata kao uvid u proces?) Sve su te probe snimljene kamerom 360. Inicijalni plan, po kojem sav taj thinking of i making of ima potencijal da bude itegralni dio konačnog materijala, uskoro dokida sam sebe.
Gotovo da nema probe (koje su diskontinuirane, odgađaju se iz opreznosti, odgovornosti, a teško ih je i ovako i onako organizirati zbog angažmana glumaca na drugim projektima koji su u istim ili sličnim izazovima kao i ovaj, kao i naglim promjenama u repertoaru, a u kojem sudjeluju neki od glumaca) koja ne počinje, na završava ili se u nekom trenutku ne inficira koronom: tko je zaražen, kakve simptome ima, gdje je tu logika u svemu, koje je cijepivo izašlo, koje je cijepivo dobro, hoćemo li svi skupa poludjeti.
