Odjednom počinjem osjećati nemir. Nešto nije ok. Ne mogu se usredotočiti na rad, a trebam raditi. Ustajem, šećem prostorom, mačak isto tako, nemirno hoda oko mene. Moram ga nazvati, moram čuti kako je. Ma daj, pa na poslovnom je sastanku, neću ga sad smetati. Hodam još jedan krug, uzimam mobitel i pišem poruku: Jesi OK?
Borut me ubrzo zove i govori mi da zapravo i nije baš ok: Nekako mu je slabo, boli ga u prsima, svjetluca mu pred očima. Ali popio je vode i šećera, umio se, bit će ok, vjerojatno je od ove vrućine, možda je malo i anksiozan. Jadranka, s kojom je na sastanku i kojoj je upravo izložio sve frustracije oko projekta i započeo razgovor o financijskoj strukturi drugog projekta, misli da treba zvati Hitnu, ali on kaže da ne treba i kako da ode na Hitnu, pa ja nemam ključ. Sjest će u auto i dovesti se gore.
— Pa ne možeš voziti u takvom stanju!
— Ma ne, mogu, ok sam. Ići će Jadranka sa mnom.
Počinjem rezati tofu i kalimate, otvaram pelate, perem salatu, stavljam kuhati tjesteninu. Sad kad dođe Borut, onda ću još samo izrezati tikvice i sve će biti brzo gotovo i jest ćemo zajedno i bit će subota.
Borut ulazi u stan i blijed, znojan, zgrčen, s papirima sa sastanka u ruci. Grlim ga.
— Sorry, nisam donio tikvice.
Udarci u prsima i leđima počinju ga trzati na sve strane. Teško i plitko diše, trbuh mu je napuhnut. Mačak, koji se beskrajno vezao za njega, nervozno hoda oko njega, zapliće mu se oko nogu. Pokušava mu skočiti na prsa i spasiti ga. Mijauče.
— Nije ovo dobro. Treba zvati Hitnu.
Pružam Jadranki mobitel i pokušavam naći Borutov puls. Gdje je?
Operater postavlja pitanja o Borutovom zdravstvenom statusu: ne, nije kronični bolesnik, ne nije srčani bolesnik, ne, nema problema s tlakom, ne nema ništa povišeno, ni ništa sniženo, molim vas dođite, nije mu dobro. Predlaže da smrvi u ustima Andol 300, pa da pričekamo, pa da vidimo, pa da opet nazovemo.
— Prije 3 mjeseca je imao koronu.
Gotovo pa vrištim u slušalicu.
— Koja je adresa?
Hitna kreće, hitna je na putu.
Čini mi se da je hitna beskrajno dugo “na putu”. Ne znam da li da mu stavim mokri ručnik na zatiljak ili zapešće ili sebi na čelo, da li da ga posjednem ili polegnem na bok ili da se pridružim mantri susjeda Maria koji se spustio “u pomoć” i koji mu govori “uzemlji se kroz stopala i usmjeri na disanje”. Njegova žena, Željka gasi vatru na štednjaku. Tjestenina se pretvorila u jednoličnu smjesu i zapekla za dno posude. Oboje pokušavaju smiriti situaciju. Ali, realno, svi smo van sebe. Borutova stopala su zastrašujuće bijela. Želim mu reći da se prestane igrati, da me dovoljno uplašio, da je sada dosta. Dajem mu čašu hladne vode, on je razlijeva po glavi.
Dolazi hitna. Liječnica i tehničar ulaze u stan, kreću prema Borutu. Šo je bilo, kako se osjećate, otvaraju torbe, ja tražim knjižicu, odgovaram na pitanja istovremeno s Borutom. Svi imamo nešto za dodati. Neku ključnu informaciju koja će rasvijetliti stvar.
Doktorica odmiče papire sa stola da može odložiti tlakomjer i ugleda repliku pištolja. Upućuje mi upitan pogled, ustaje iz čučnja. Brzo, uz iscijeđeni osmijeh grabim pištolj i guram ga u prvu ladicu ispod televizora i nadam se da drugi nije, recimo, na kauču.
— To nam je sa snimanja. Nije pravi.
Daju mu morfij i nešto za smirenje. Tehničar dovozi kolica, posjedaju ga na njih i odvoze ga na Sveti Duh. Sve se zbiva brzo, prestrašena sam, ne stižem reagirati. Uz sve, odvezli su ga bosoga i bez majice.
Trpam stvari u torbu – mobitel, punjač, novčanik, majicu, tenisice, figuricu Cice i idem za njima. Na ulazu susrećem liječnicu koja ga je dovezla i koja mi kaže da je imao infarkt. Kakav infarkt, o čemu ona priča? Pokušavam ući u zgradu, koja korona, koja trijaža. Ne puštaju me. Jesam, ja Ana Prolić, jesam. Zapisuju moj broj mobitela jer me Borut naveo kao kontakt. Neka idem kući, ne mogu sad tu ništa, zvat će me.
Sjedim pred bolnicom na podu, plačem i šaljem mu poruke na mobitel koji klikće u torbi koju sam ponijela. Tu sam. Izvoli biti dobro. Dobro si. Volim te. Šta da radim. Tu sam. Nemoć. Zovem Konrada. Kaj ga zajebavam? Hoću da dođe? Tu je, sve će biti ok. Šalje mi poruku svakih 15 minuta. Zovem mamu. Pokušava me smiriti – sad je pod nadzorom, sve će biti dobro, hoćeš da dođem? Nazvat će ona kolegicu na ginekologije pa će pitati što se događa. Zovem Martinu koja leži doma u gipsu. Što god treba, tu je. A šta treba? Da se molim? Nemoć. Ne mogu sada nazvati Borutovu mamu koja je u prije par dana imala operaciju kuka. Što da joj kažem? Ne mogu nazvati Borutovu kćer koju nisam ni upoznala. Ne mogu ništa.
Sama sam.
Djevojka s trijaže dolazi do mene i lijepo me moli da se maknem sa sunca i da idem popiti vode. Daje mi papirić s telefonskim brojem. Neka tu zovem. I sretno.
Vraćam se u Borutov stan i postajem neopisivo djelatna. Bacam ampule, stavljam sušiti mokre ručnike, bacam rastopljenu tjesteninu u WC, mijenjam mačku vodu, mahniti praznim sve pepeljare u stanu, popravljam jastuke, pospremam krevet i svo vrijeme neprestano zovem broj s papirića. Koronarni odjel. Ne mogu mi reći ništa, gospodin Šeparović je u sali.
— Kakvoj sali? Što se događa! Recite mi!
— Vi ste mu rod?
— Ja sam mu žena.
Lažem. Nazvat će me liječnik kada završi postupak.
— Koji postupak?
— Sve će vam objasniti liječnik.
Držim u rukama mobitel i gledam ga kao ikonu. Hodam kao divlja životinja po stanu. Nikog ne zovem, možda baš sad oni nazovu mene.
Zvoni mobitel.
— Ljubavi, OK sam. Bio sam preko. Sretan mi rođendan.
Ridam, počinjem se tresti. Govorim mu da ga volim, ne znam što je drugo trenutno bitno i vičem u slušalicu da je živ. On pita jesam li se čula sa mamom.
— Gospodin je imao 3 reanimacije, ugrađena su mu 3 stenta, stabilno je.
Ulazim u kupaonicu, umivam se i euforično pišem flomasterom po ogledalu.
— Diši. Odjebi sve pizdarije. Ništa nije toliko bitno. Volim te. Živi. Život je lijep. 19.6. sretan rođendan!
Živ je. O svemu drugome ću misliti sutra.
