Danas je 26. 6. 2021. Vruće je.
Sjedim u Borutovom stanu na Trsju u kojem je, prije tjedan dana, 19. 6. 2021. imao infarkt koji je završio s nekoliko reanimacija i tri stenta.
Blijed, mokar i s rečenicom “Sorry, nisam donio tikvice” dovezao se s nezavršenog poslovnog sastanka na kojem je sumirao sve frustracije, nezadovoljstvo i nemoć procesom u kojem se nalazimo već deseti mjesec. Prije nepunih mjesec dana, u fazi snimanja RADNIČKE CESTE, rekao mi je da će on to završiti kako spada, kako taj projekt to zaslužuje i kako i mi to zaslužujemo, pa makar krepao. Prisjećamm se te rečenice s nelagodom.
Umorna sam, iscrpljena i dosta mi je svega, osim života bez osjećaja uklještenosti.
Na temelju dnevničkih bilježaka o procesu, pisanih iz vlastite pozicije, zapisa na raznim mjestima (google keep, notes u mobitelu, natuknice u bilježnici, konstatacije na marginama brojnih verzija teksta), snimki proba i naših razgovora, brojnih popisa o tome što trebamo i što jesmo/ nismo,tablica usporedba, mailova i bujice vlastitih misli, osjećaja, zaključaka, pitanja i nejasnoća, pokušavam stvoriti jasnu sliku tijeka procesa RADNIČKE CESTE za koji, u ovom trenutku, jedva čekam da završi, da mogu nastaviti disati i krenuti dalje, da izađem iz paralize, da Borut “postane normalan” i da sadržaj našeg intimnog života prestane biti frustracija “poslovnim” (ako je to u slučaju umjetničke kreacije i naših psiholoških struktura moguće tako kirurški odvojiti). Trenutno želim da od RADNIČKE CESTE ostane samo Radnička cesta u svoj svojoj dužini, nepredvidivosti i isprekidanosti, sa svim svojim zastojima i protocima, pauci na Domovinskom mostu, dvojac koji hoda uz napuštene tvornice i neaktivna skladišta, zebre i semafori, potentnost sukreacije i nepregledno polje mogućeg u kojem se kote ideje i premeću uvriježenosti u nadahnjujuć kaos asocijacija. A sve drugo neka nestane.
K vragu i sve, želim da od RADNIČKE CESTE ostane nešto na što ćemo biti ponosni, iza ćega ćemo stajati i što će opravdati “flajšmašinu” kroz što smo prošli.
Sve je jasnije da rezultat ovog procesa nije (i ne smije ostati) samo snimka “nikad odigrane predstave” ili “radničkog filma u nastajanju”. Njegov jednakovrijedan “proizvod” (ili nezanemariv nus—produkt?) niz je usputnih uvida (od kojih svaki generira slijed pitanja) o samoj smislenosti kazališta danas, u doba sveopće digitalizacije, u doba pandemije i krize koju je uzrokovala, o okvirima i zadatostima unutar kojih bi trebala nastajati i nastati kreativna/umjetnička progesivna i vrijedna produkcija, o kvaliteti i kvantiteti, o poziciji samostalnog umjetnika, o prekarijatu, o pristancima i cijeni nepristajanja, o zatvorenim vratima, o profesionalnom i osobnom izazovu, o ljubavi, o neodustajanju, o borbi, o prošlosti, o tradiciji i nasljeđu, o jodlerima i novom svjetskom poretku, o radniku, o potrebi da se stvori nova paradigma, o nemogućnosi da se nadigra teatar kojem svakodnevno svjedočimo, o novim oblicima i modelima, o pravu na lijenost, o jednakosti, o tome možemo li zamisliti svijet bez kapitalizma i o tome možemo li ići slobodno i jasno dalje, ako ne znamo u čemu i na čemu smo? I možda je baš to temeljni dio moje uloge: iskreno, necenzurirano i vrlo osobno bilježenje svega toga, stvaranje svojevrsnog sub – narativa, konteksta u kojem nastaje “tekst”. Možda u ovoj točci osvještavanja svoje uloge prelazim iz osjećaja neželjene pasivnosti u osjećaj odlučne aktivnosti i djelatnosti, iz moda parasimpatikusa u simpatikus.
Pokušavam sagledati tijek procesa u kojem sam se, kao u ni jednom do sada osjećala nemoćno, frustirano, besmisleno, bezvrijedno, izgubljeno, izmješteno, na trenutke ljuto i poraženo, u kojem sam mislila da nisam ja kapacitet za “ovakve montažstrojevske” projekte, projekt u koji dugo nisam mogla/znala/htjela “ući” obje noge, ruke i srcem, projekt u kojem se, u nekim situacijama, osjećala beskrajno podržano, sigurno, smisleno, “borbeno” i spremno; dakle podvojeno i rastrzano.
Pokušavam sagledati tijek procesa u kojem sam se i prije samog njegovog početka, zaljubila u redatelja i u kojem su naše poslovne (umjetničke) frustracije, postale i naše zajedničke, privatne, a naše intimne snage i slabosti zasigurno otežavale i olakšavale proces. Što bi sve Borut tražio i zahtijevao da na mjestu dramaturga/inje nije bila njegova djevojka? Na što bi sve reagirao drugačije? Koliko bi očekivao od nekog drugog? Više? Manje? Koliko bi dobio od nekog drugog? Više? Manje? Kako bih ja bila uključena u proces da na mjestu njegova autora i redatelja nije stajao moj dečko? Bih li bila direktnija, odvažnija, aktivnija? Ili ne? Na što bih pristala? Što bih bila kadra stvoriti?
Pokušavam sagledati projekt u kojem sam, unatoč svim izazovima i lomovima, ostala do kraja. Da li iz uvjerenja da je uistinu vrijedan i da će pomaknuti nekakvu granicu, ako ne već na širem planu, a onda moju vlastitu (o onome što i kako govorim onime što radim, što ja mogu, što ja znam i što želim)? Da li je to bilo iz beskrajne lojalnosti prema Borutu i profesionalno i privatno? Ili i jedno i drugo i još nešto treće?
Pokušavam sagledati, raščlaniti i posložiti bilješke tijeka procesa u kojem smo se osjećali da on više vodi nas, no mi njega, a mi se malo prepuštamo i crpimo iz plutanja u struji, a malo se odupiremo i koprcamo u valovima, plivamo uzvodno. Proces čije su brojne potentnosti, vizije i mogućnosti udarale u oštro tlo “realnosti” produkcijskih uvjeta, korone, potresa, izolacija i samoizolacija, kulturne politike, odbijenice (koja je rezultirala i uskraćivanjem financiranja) odgoda i produžetaka, besmisla formalnog/birokratskog ispunjavanja pojektnih planova, odlaska glumaca, nepovjerenja i povjerenja u metodologiju rada, diskontinuiteta, pitanja opravdanosti vlastite umjetničke egzistencije i epidemioloških mjera. Ali i proces koji je, unatoč svemu odbio biti lišen ideje, konteksta, smisla i krenuti putem manjeg trenja jer je “eto takvo vrijeme i jer eto tako to ide i jer, eto, stvari tako stoje, pa čemu komplicirati, sanjati, čemu”?
Dok ja to sve pokušavam, Borut sjedi za stolom na terasi. Pokušava ne pušiti, ne piti i ne biti pod stresom. Na pametnom satu koji mu je poklonio prijatelj Nenad očitava postotak kisika u krvi, puls, ekg, koliko je spavao i koliko se katova danas popeo. Znajući njega, sigurno stvara novi koncept distribucije RADNIČKE CESTE i sprema se nabrojiti što sad sve treba napraviti.
— Moram promijenit stvari. Moram krenut dalje. Ne mogu više ovak, nema smisla.
I on i ja dobro znamo da može krenuti dalje tek kada RADNIČKA CESTA bude završena, ali ne samo tako, na ho-ruk, nego onako kako zaslužuje. Tako da bude najbolja moguća i da iscrpi što više svojih potencijala. Ali kako će on to sada? Odjednom je čovjek s košarom lijekova koje mora piti ujutro i navečer i koji ima popis zabrana. On. Borut. Ima popis zabrana. Možemo li mi – Konrad i ja, povući stvar i završiti je uz njegovu minimalnu angažiranost?
Činjenica da je, zajedno s nama, stvorio nešto iznimno, pokazao što je sve moguće u nemogućim okolnostima vozi ga dalje. Lupa prstima po stolu. Za istim smo stolom sjedili i 11. 09. 2020. u jednom od početnih razgovora o projektu tijekom kojeg sam crvenim flomasterom na tekst komada GAGARINOV PUT zapisala Borutove riječi “Sve je moguće”. Ima on tu zaraznu prodornu snagu uz koju zaista možeš povjerovati da je to istina. Osim kada sumnlja u samog sebe i propituje svaku svoju odluku, odnosno ne donosi je, propitujući istovremeno sve što ga okružuje.
Sada mi se čini da sve i je moguće.
Osjetiti istinsku povezanost, bliskost i ljubav.
Osjetiti savršenu nemoć praćenu bijesom ili potonućem.
To da u istom prostoru neki od nas dobiju, a neki ne dobiju koronu.
Preživjeti infarkt.
Iznova pronalaziti motive, snagu i strast, volju za otpor.
No je li moguće završiti i ovaj projekt?
Ima li ta RADNIČKA kraj?
