Kako smo željeli prošlosti i sadašnjosti likova u velikoj mjeri protkati s prošlošću i sadašnjošću Radničke ceste, učiniti izvedbeni tekst punokrvnim, a ne samo kozmetičkom adaptacijom škotskog izvornika, odlučili smo da radni vijek Đurinog djeda i oca smjestimo u nekadašnji CHROMOS na Radničkoj cesti broj 39, točno nasuprot nekadašnjoj tvornici konfekcije NIK na broju 42.
ĐURO … ovdje, znači ovdje, na broju 42 je Naprijed, NIK, industrija konfekcije… I šta ste tamo napravili? Sredinom 90-ih, čak i ranije, ’92. dolazi ova HDZ-ova tajkunčina Gucić i uz pomoć Šuška … i Tuđmana… To je tip koji je razjebo jebeni NIK, tako što je kredite koje je banka davala nekoć jebeno uspješnoj firmi on prebacivao na svoje vlastite račune u inozemstvo… I kaj je sad tamo ostalo? Kurčina je ostala. Ostalo je zemljište na kojem je sad Green Gold, koji je podigla ista ta jebena banka koja stoji iza jebene privatizacije…
U istom je NIK-u svoju mirovinu “stekao” moj dida Ljubo, ponosni glavni konstruktor koji je “daleko dogurao za jednog bosonogog dječaka iz Sinja. Do 1965 radio je u 22 Decembru iz kojeg su ga pozvali da prijeđe u novu firmu te se dodatno školuje za novu poziciju. Dvije se godine školuje u Mariboru gdje polaže majstorski ispit i dolazi na radno mjesto na Radničkoj cesti. Kako sam s didom provela puno vremena u djetinjstvu, što u stanu u Hvarskoj u koji se, zajedno sa ženom i dvoje djece preselio iz pitome Vlaške “među kukuruze” (da citiram opetovano nezadovoljstvo bake Juliane) jer je tako “pravednije i poštenije, a i bliže poslu” (da citiram didu), što u Vodicama u kući koji je, poput mnogih iz tog vremena podigao vlastitim rukama i kreditima koje je pojela inflacija, naslušala sam se brojnih priča o tome “kako je bilo onda”. Po didinim riječima, bilo je i bolje i pravednije, zdravije i potentnije, iako možda teže i izazovnije. Osim meni, svojoj vjernoj slušačici, dida, predani član Partije i sindikalist, često je pričao te priče i turistima koji su boravili u našoj kući. Na divljem njemačkom i talijanskom, potpomognutom bevandom, rakijom i malim žutim rječnikom, dida je tim kapitalistima i neprijateljima, objašnjavao ispravnost, pravdu i dobrobit našeg sustava. Tu se radi, puno se radi (tu je uvijek bio sklon pretjerivanju), ali se može i pošteno živjeti. On je sve ovo izgradio iz ničega, svojim radom, a to mu je omogućila pravednost sustava. “Naradija san se ka pas, ali i steka. I to pošteno. Nisan nikome ukra i nikog nisan zakinija. I ne triban više nego šta iman.” Volio je pričati kako su ga Njemci, koji su dolazili u kontrolu procesa proizvodnje (jer je za njih NIK proizvodio muška odijela), pozvali da dođe raditi u Njemačku jer trebaju stručnjaka tog kadra, a on je odbija. Pričao je s velikom strasti i uvjerenjem i voljela sam ga slušati. Poprilično su slično govorili i dide i bake mojih prijatelja koji su, isto poput dide, izgradili vikendice “svojim rukama”. Nikada nisam čula svoje da toliko angažirano govore o stvarnosti. Dida je imao osjećaj sigurnosti, a imao je osjećaj sigurnosti za svoju djecu. Tako je on “isplanira” da njegova kćer završi kemiju (iako je željela povijest umjetnosti) i zaposli se u kemijskoj industriji a da sin završi strojarstvo (iako je želio povijest ili astronomiju ili samo muvanje po kazalištu) i zaposli se u nekoj “od naših” tvornica. Kako je vrijeme odmicalo, dida je sve češće klimao glavom i govorio “Ćerce, nije ovo dobro… Sve ide k vragu, neće ovo na dobro. Kako ćete vi išta napravit i stvorit? Kako će ti ćaća završit kuću? Ne bi ni ovo naprvia da mu ja nisam da za krov. Ne valja ovo, Ane. Triba nešto napravit.” Meni se samo plivalo i ronilo školjke.
Kroz rad na Radničkoj, koji se iz “poslovnog” prelio i u naš privatni prostor, kroz česte i iscrpne razgovore s Borutom kao tumačem i prevoditeljem priča iz vlastite prošlosti, dogodila se velika rekontekstualizacija i mene same.
Najbolje da to što je dida govorio sve te ove godine, nije utjecalo na mene, ma koliko bila nesvjesna. Najbolje da stan u Hvarskoj i kuća u Vodicama, ideja o jednakosti, pravednosti i poštenosti na kojoj je inzistirao na svakom koraku, vjera u podržavajući sustav za koji se valja boriti za dobrobit sebe i svoje djece nije utjecala i na mene.
Je, utjecala je.
