MOJA TETA NENA / CHROMOS

Od te Radničke, od tog Žitnjaka, koji su bili industrijsko središte Jugoslavije, nije ostalo ništa. Sve je rasprodano i uništeno i sad su tu nekakva prazna skladišta i mi više ne proizvodimo ništa.

ĐURO (… ) na broju 39, znaš kaj je tu? CHROMOS, jebem ti mater, koji ste isto tak razjebali, tako što je došao Praljak … velika Hrvatina, velika generalčina i razjebo ga – prvo ga dobio, onda ga razjebao! I šta je sad tamo? Poslovni centar u vlasništvu njegove obiteljske firme “Oktavijan”. Pa jebem ti mater! … Moj stari, kad se vratio s jebenog ratišta, pa njega nije… više ga nije dočekalo ništa, u pičku materinu. Ništa, jebote! Nije ostalo ni firme, ni zgrade, ni ničega jebote. Samo kurčevo zemljište, u pičku materinu! I… šta, nije se imao di vratit, jebote! I kaj? Spičili ga u prijevremenu mirovinu i boli ih kurac! Bolio vas je kurac! I znaš šta? Govorio je on da bi vas sve poklao, jebo vam ja mater…

Skupila sam odlučnost i nazvala tatinu sestru, tetu Nenu da provjerim neke podatke vezane za didu i njegov radni vijek u NIK-u, da je pitam ima li kakve didine slike iz tvornice (jer mene su dopale proslave rođendana i boravci na moru), da je pitam kako joj je bilo raditi u CHROMOS-u i da je pitam kako je.

Nisam je vidjela od tatinog sprovoda, a čula sam je nakon toga možda jednom – dvaput.

I sad je, evo, zovem, zbog Radničke ceste.

Prvo razgovaramo o obiteljskoj paučini. Zašto tko koga ne zove, tko je zahvaćen i paraliziran kojim odnosom i hoćemo li ostati zatočeni u toj mreži ili idemo dalje. Teško mi je. Dah mi je plitak, omaglica. Besmisao, dokazivanja, lojalnosti, gluposti, zvala sam te ali se nisi javila, tvoja mama je rekla, nisi me pitala treba li mi što, nisi došla vidjeti moje dijete, zaboravila si mi sve rođendane, ti si meni zaboravila sve rođendane, ja sam digla ruke, drago mi je da e to sve gotovo, da nemam više veze s tim, sve to izgubljeno vrijeme, svo to nepoznavanje vlastite obiteljske prošlosti, sve mi to prolazi kroz tijelo.

Nakon zračenja prostora, širom otvorenih prozora i vrata, možemo dalje razgovarati. Ukratko joj predstavljam projekt, govorim o čemu se radi, govorim joj koliko mi je bitno da čujem iskustva ljudi koji su radili na toj Radničkoj (a znam da je dida radio na Radničkoj i znam da je ona radila na Radničkoj) i koliko mi je beskrajno vrijedno da znam više i o toj strani svoje obitelji, o njihovom iskustvu rada. Nene je voljna govoriti o tome. Reći će mi sve što zna. I dat će mi sve slike koje ima, a koje dokumentiraju didu i nju na Radničkoj. Kao da je jedva dočekala da joj netko postavi pitanja: Je li dida bio zadovoljan poslom? Je li bio član partije, član sindikata, je li vjerovao u socijalizam? Kako je bilo raditi u CHROMOS-u? Jesi li bila zadovoljna s radnim uvjetima i plaćom? Jesi li se osjećala smisleno? Kako je bilo radnicima za vrijeme privatizacije? Što se dogodilo s pogonom? Kako sada gledaš na te procese? 

Uzet ćemo pauzu, pa se čuti za neko vrijeme.

Razgovor je potrajao više od dva u i pol sata. Bila sam začuđena, ali i jako zadovoljna i uzbuđena i sretna kada je Nena počela izgovarati rečenice nalik onima iz našeg teksta izvedbe.

— U onom je sistemu bilo bolje raditi bar deset puta. Plaća nije kasnila i osjećao si se poštovano. 

Teta nije radila u CHROMOS-u, nego u LABUD-u (od 1972. do 2004. godine), gdje joj je posao našao dida. Radila je kao inženjer u primjeni i bila je, zajedno sa još tri inženjera, zadužena za cijelu Jugoslaviju: postavljanje tehnologije pranja i održavanja u velikim postrojenjima i servisima. Teta je puno putovala, često bila na terenu, kroz što je upoznala i mnogo ljudi i stekla doživotna poznanstva.

Kao da smo više pomagali jedni drugima. Bila je konkurencija između firmi, između regija, ali je to sve nekako bilo blaže. 

Priča mi kako je LABUD bio dvije godine član SOUR-a CHROMOS, tada ga je bodio Gregurić, ali kada su vidjeli da se iz njih (koji nisu imali kredite poput ostalih) siše lova, izašli su uz debelu naknadu.

— A što si ti mislila o privatizaciji?

— Veselila sam se privatizaciji. Vjerovala sam da će doći vrijeme u kojem će oni koji ne rade ništa dobiti nogom u guzicu, a oni koji rade biti revalorizirani. No onda je LABUD kupio izvjesni Ivan Vučković, foringaš. Prvo je LABUD prodan, a onda su počele čistke, umjesto da se radnicima daju dionice. Na kraju je LABUD prodan jednoj firmi u Slavoniji.

Nena to priča s emocionalnom angažiranošću i kao da i želi pričati, i kao da zazire od toga da zakopa duboko na to bolno mjesto. 

— Hoćeš da stanemo? Jako si se uzrujala. Zašto? Pa zar nije to prošlo vrijeme?
— I je i nije. I davno i to je sada. 

Pauza u razgovoru. A onda nastavlja dalje iznositi meni izlomljenu, njoj cjelovitu priču o LABUDU. Tada je LABUD već prodao svoju zgradu i preselio se na jedan kat CHROMOS-a (sjećam se da sam jednom prilikom posjetila tetu na poslu, u CHROMOS-ovom tornju i od tu dolazi moje izjednačavanje LABUD-a i CHROMOS-a).

— A taj CHROMOS, to je bila opća pljačka. Pokradeno je sve. Od recepture do aparature, pokradeni su radnici. Uništava se jedan po jedan OUR. Ljudi su ginuli, a ti psi su pljačkali. Nikog više ništa nije bilo briga. Mi smo, sjeća se, kada je bio nedostatak proizvoda za vrijeme rata, svi išli raditi na Žitnjak, za pokretnu traku jer smo vjerovali i u firmu i u to kaj se događa i htjeli da firma uspije. Druga su to bila vremena Ana, druga. 

Naglašava da se radilo, da se puno radilo, ali da je u svemu tome bilo nekakvog zadovoljstva, osjećaja zajedništva, ostvarenosti, pomaka, progresa.

— Od te Radničke, od tog Žitnjaka, koji su bili industrijsko središte Jugoslavije, nije ostalo ništa. Sve je rasprodano i uništeno i sad su tu nekakva prazna skladišta i mi više ne proizvodimo ništa.

Potvrdila je teta Nena Đurine i Edine riječi.

Dogovaramo se da ćemo se naći i razgovarati i o LABUD-u i NIK-u i o didi i o tati i o njoj i o privatizaciji i o mojoj kćeri i o ratu i o potresu i pit ćemo kavu u njezinom vrtu.

Tko zna kud će me još odvesti RADNIČKA CESTA, do kud će me dovesti ili na koja će me mjesta vratiti.