Franzov je otac, prije no što je jednom prilikom nesmotreno izrazio svoje nacionalna uvjerenja i dobio otkaz, te zajedno s obitelji otišao u Austriju, radio kao vođa smjene u TPK-u na Žitnjaku.
U istoj je tvornici, samo u ispostavi Novska, u istoj funkciji, radio i moj otac, sve do trenutka njezinog “ranjavanja” za vrijeme Domovinskog rata i konačne “smrti” u procesu privatizacije. Većina je radnika isprva mobilizirana. Polu – prazna tvornica nastavila je kratko vrijeme raditi, a onda je preostalo samo spašavnje strojeva i dokumentacije. Pri jednoj takvoj akciji, započelo je granatiranje Novske i na tatu se srušio zid tvornice. Prije zida, na tatu se, srećom, srušio i ormar s dokumentacijom koji ga je, koliko toliko zaštitio od gnječenja ili ranjavanja. Ili smrti. Tata je nakon toga ostao bez dijela sluha, bez posla, bez mogućnosti i bez samopouzdanja. Tvornica je nestala, kao i brojne tvornice, a njegova se priča pridružila priči mnogih u tom ratnom, tranzicijskom vremenu. Tata se kratko vratio Zagrebu i poslu u Geoprojektu iz kojeg je otišao desetak godina ranije u kojem je, prije odlaska u Lipovljane, radio kao projektant. Nije to više bio isti posao, isti ured, nisu se projektirale tvornice poput INA – Petrokemije u Kutini. Prije svega, tata nije više bio isti čovjek. Godinama nakon toga, pokušavao se snaći u “privatnom biznisu”, u doo-u, u veletrgovini sa tehničkom robom, ali to je bilo sve osim uspješno. Budući da su njegovom svijetu svi propisi, odredbe i zakoni bili ultimativni, propast mu je bila osigurana. Srednjovječnog, visoko kvalificiranog muškarca koji je želio postati astronom, povjesničar, realiziran muškarac suprug i otac, u području devastiranom ratom, nitko nije želio, niti mogao zaposliti. Selo je polako pustošilo. Ono što je nekada bilo nalik velikom mjestu s dvije crkve, školom, domom zdravlja, ribnjakom, naftnim bušotinama, Lipovljanskim susretima, šumarijom, dućanina, knjižnicom i budućnosću, postalo je depresivno, nerazvijeno, obljepljenih izloga i spuštenih roleta. Tko se snašao, snašao se. Tko nije, nastavio je egzsitirati u vakumu koji mu nije omogućavao ipostizanje zadovoljstva i dostojanstva.
Đurina priča o njegovom ocu, postala je i moja. Njegova frustracija mi je postala bliska. Priča o tranziciji, privatizaciji, devastaciji, malverzacijama, oportunistima i žrtvama prestala je biti sadržaj socioloških, političkih i ekonomskih analiza i postala je vrlo osobna.
Moja frustracija time što se ne uspijevam – poput Boruta – koji iznimno osobno ( i strastveno) doživljava teme koje postavlja ovaj projekt, značajnije, osobno, a ne samo profesionalno, povezati s projektom, prestala je kada sam shvatila da sam povezana na jedan drugačiji način. Moja povezanost nije bila ideološka ili teoretska, svjetonazorska ili aktivistička, već duboka, osobna povezanost putem krhotina individualnih sudbina. Odjednom i ja postajem rektivna i angažirana oko pojedinih pitanja, odjednom osjećam nepravdu i bol, odjednom želim nešto reći. I to nešto više od vješto posloženih replika i ritmički točno postavljenog narativa.
Ajde, sad mi je lakše. Ne osjećam se toliko promašenom osobom za ovaj projekt.
