Stihovima u kojima čitamo o upozorenju onima koji nisu voljni raditi prethodi pozitivan primjer: “Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati.“ (2 Sol 3, 7-9). Pavao i njegovi suputnici nisu došli u Solun kako bi od ljudi uzeli hranu ili novac, već kako bi im donijeli Krista. I bili su spremni dodatno raditi kako bi si osigurali hranu.
Što znači to da onaj tko ne želi raditi ne treba ni jesti (2 Sol 3,10)?
Druga poslanica Solunjanima 3,10 govori: "Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: ‘Tko neće da radi, neka i ne jede!’“ Ovaj je redak smješten u kontekst Druge poslanice Solunjanima 3, 6-15 gdje se vjernike upozorava da ne budu lijeni i beskorisni. Fokus ove zapovijedi je na onima koji odbijaju raditi, a ne na onima koji nisu u mogućnosti raditi.
Suprotno tome, ako bi ijedan radnik kršćanin došao u crkvu i odbio raditi, Pavao kaže neka mu se ne ponudi hrana. Ovaj je naputak također vrijedio za ljude unutar njihove zajednice. Stihovi 11-12 kažu: „A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“ Ovo je kršćanska radna etika. Vjernici bi trebali biti poznati po napornom radu, a ne po lijenosti.
Sveto Pismo često beskorisnost i lijenost naziva grijehom. Na primjer, u Izr 18, 9 stoji: „Tko je nemaran u svom poslu, brat je onomu tko rasipa.“ Izr 19, 15 dodaju: „Lijenost navlači čovjeku dubok san i nemarna duša gladuje.“ – u ovoj je izreci vrlo tanka linija između nerada i gladi. Prop 10,18 također bilježi negativne posljedice lijenosti: „S lijenosti se ugiblju grede, zbog nebrige prokišnjava kuća.“
Ponovno, upozorenje za onoga „tko neće da radi, neka i ne jede“ odnosi se više na nevoljkost nego na nemogućnost. Postoji razlika. Jak 1,27 opisuje istinsku religiju kao „zauzimanje za sirote i udovice u njihovoj nevolji.“ Siromašna djeca i udovice, hromi, oni s posebnim potrebama, stariji i drugi koji ne mogu zarađivati za život su oni koji zaslužuju pomoć.
Kao vjernici, važno je da budemo prepoznati po svojoj snažnoj radnoj etici i pomaganju drugima kojima je pomoć potrebna. Trebali bismo dopustiti da „svijetli naša svijetlost pred ljudima da vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16).
Izvor: Gotquestions.org;