Radnja digitalno prilagođene crno-humorne online mini-serije “RADNIČKA CESTA” odvija se u Hrvatskoj, danas (2020. godine), u vrijeme koronakrize, u skladištu tvorničkog pogona koje je smješteno na Radničkoj cesti u Zagrebu. Likovi drame, koje utjelovljuju četiri glumca (Goran Grgić, Bojan Navojec, Bernard Tomić i Matej Đurđević), pripadnici su različitih generacija, imaju različite nade i strahove. Zajedničko im je da su oni sinovi i unuci radnika koji su u doba socijalizma radili u proizvodnom sektoru planske ekonomije smještenom na toj istoj Radničkoj cesti koja je danas transformirana iz simbola industrijskog u simbol servisnog, financijskog centra Zagreba.
Pitanja koja online serija otvara dodatno su kontekstualizairana zdravstvenom i ekonomskom krizom izazvanom pandemijom korona virusa: Što je to prekarni rad, postoji li dihotomija između propalih proizvodnih pogona i uslužnog sektora nakon tranzicijskog potopa, postoji li ideja klasne svijesti otpora i angažmana ili je cinizam prevladao, a frustracija neizbježno mlade tjera da odlaze preko granice? Prijeti li uvođenje automatizacije i umjetne inteligencije na radna mjesta dodatnom polarizacijom i nesigurnosti zaposlenih?
Dvojica frustriranih radnika iz pogona za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele 5G generacije, sindikalist-marksist Đuro i nihilist-anarhist Edo odluče oteti i ubiti korporativnog savjetnika koji je dolazi procijeniti vrijednost pogona s namjerom automatizacije ili moguće profitabilne likvidacije. Ubojstvo zamišljaju kao zapaljivu političku poruku koja će u modu vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase, danas umrtvljene, pasivne i cinične. Svemu svjedoči noćni čuvar Tomo koji se slučajno zatekne na mjestu događaja, a pripada “milenijalskoj” generaciji visokoobrazovanih, prekarnih radnika. Problemi nastaju kada revolucionari -teroristi shvate da korporativni konzultatnt na kojeg su se okomili nije ni Kinez, ni Amerikanac, ni Nijemac pa čak ni Rus – odakle po njihovim predrasudama potiču pobjednici korporativnog nadmetanja – nego lokalni čovjek (Franz, Franjo) s kojim dijele jezik kao i kulturne i povijesne odnose.
U prvoj epizodi, dva radnika u skladištu smještenom na Radničkoj cesti (Tomo, diplomirani student politologije zaposlen privremeno kao zaštitar i trajno zaposleni Edo) u iščekivanja su trećeg radnika, Đure, koji kasni. Tomo, vjeruje da sudjeluje sudjelovati u krađi mikro-elektroničkih komponenti za mobitele 5G generacije koji se prozvode za kineske naručitelje, iznimno je napet. Dok čekaju Đuru, razgovaraju o brojnim aktualnim temama poput korona krize i teorija zavjera oko iste, o 5G mreži, o poziciji radnika u doba automatizacije i umjetne inteligencije, kao i nasilju. Kroz razgovor profiliraju se i pozicioniraju kao likovi, te predstavljaju sindikalista Đuru i njegovog brata Bracu, nekoć švercera drogom, oružjem, danas ilegalnim migrantima i respiratorima… Istovremeno, uvode kontekst dramske, odnosno društveno – političku situaciju iz koje djeluju.
Druga epizoda počinje dolaskom Đure koji sa sobom donosi i onesvještenog otetog muškarca za kojeg će se ubrzo konstatirati kako nije onaj (Kinez) kojeg su očekivali. Đuro, udara Toma koji će veliki dio prizora provesti u nesvijseti. Edo i Đuro kane ubiti otetog, te snimku ubojstva, zajedno sa snimljenom porukom koja, proširiti društvenim mrežama kao glasnu poruku otpora. Ubojstvo visoko pozicioniranog člana uprave koji dolazi procijeniti i evaluirati efikasnost proizvodnog procese i potrebe za brojem radnika u njemu, za njih je jedino mogući čin reakcije na situaciju u kojoj se nalaze, lišeni bilo kakve moći i utjecaja. Đuro i Edo pokušavaju identificirati otetog te raspravljaju o motivaciji i načinu provedbe svog plana.
U trećoj epizodi nakon što je Tomo došao svijesti, Đuro i Edo mu iznose motive svog plana i čina. Tomo ih pokušava odgovoriti, no oni su ustrajani. Dinamičan prizor u kojem se ekspliciraju motivi njihovog planiranog čina, te se šire – prije svega Đurinim, sagledavanjem brojnih društeveno – političkih procesa koji su se odvili u vremenu tranzicije i post – tranzicije. Đuro se poziva na tradiciju revolucionarnog nasilja i propagande djela kao jedni mogući način promjene društvenih odnosa.
U četvrtoj epizodi, u kojoj se “budi“ oteti korporativni savjetnik, dolazi do vrhunca, kao i raspleta serije, s tragičnim ishodom. Otkriva se zabuna, odnosno pravi identitet otetog – on je Franjo, rođen u Zagrebu, koji živi u Beču pod imenom Franz a radi za austrijsku tvrtku upravo prodanu Rusima koja prozivodi dijelove za kineske mobitele. Slijedi napeti razgovor svih sudionika u kojem Tomo pokušava odgovoriti Đuru i Edu od terorističkog čina, koji unatoč sumnjama ne odustaju od svog plana i izvrše ga, iako mijenjaju njegove planirane postavke, a Tomo postaje kolateralna žrtva. Tijekom razgovora, u kojem dominiraju teme prava radnika u socijalizmu, štrajkovi, pozicija radnika danas, dodatno se kontektualizira dramska situacija i pozicija likova.
U online seriji “RADNIČKA CESTA” se uspostavlja post-ideološki pogled na suvremeni svijet, tmurno, nihilističko uvjerenje da čak ni u doba krize nikakakva politička promjena nije više moguća – ubojstvo koje akteri izvršavaju, uvjereni da će njihov čin nešto promijeniti, apsolutno ništa ne znači.