— Režem i ovaj?
Konrad i ja sjedimo u Borutovoj radnoj sobi i unosimo korekcije u titlove. Iznad glave nam je polica puna registara MONTAЖ$TROJ godina ta i ta, računi, MONTAЖ$TROJ godina ta i ta, projekti. Uvijek imam osjećaj da će mi sve to pasti na glavu, rasipati se iz fascikala i pomiješati. Ne diram.
Konrad je umoran i nekako bezvoljan, što nije njegov običaj. Ne znam koji dan po redu unosi titlove. Rekao je da nikad nije radio nešto tako dosadno. Ali radi.
Premećem papire s bilješkama koje sam radila ranije popodne.
Pregledavam i isprint teksta, nema ih ni tu. Malo se zaustavljam da zadržim trenutak u kojem sam svjesna da je IZVEDBENI TEKST SAD KONAČNO GOTOV, odnosno – DA KONAČNO POSTOJI. U zadnju verziju teksta, unesene su promjene koje su nastale u snimanju. I sad je to – to.
Ne mogu ništa naći o ovom titlu, a sada mi djeluje da ga treba razrezati. Možda nisam zapisala? Možda sam se pouzdala u svoje pamćenje? Znat ću ja, kao. Možda nismo ni rekli ništa o njemu? Nesigurnost, praćena strahom.
Ne, nema ništa u papirima.
— Fakat ću počet snimat sve što pričamo.
A vlastite misli zapisivati bez pouzdavanja u njihovu trajnu prisutnost.
—Kaj veliš?
Konrad čeka moj odgovor.
— Daj da vidim ponovo. Ma da. Reži. I onaj sljedeći prebaci.
Preuzimam inicijativu.
Iako se radi o nečemu što se može ispraviti i što nije ključno, osjećam da odlučujem i preuzimam odgovornost za nešto na ovom projektu i da imam slobodu za to. Do sada to još nisam to osjetila. Da me se pita, jesam. Da se traži sudjelovanje i angažman, jesam. Ali da postoji realan prostor za njih, nisam. Ne kažem da ga nije bilo, ja ga nisam vidjela.
Konrad reže titl i idemo dalje. Nismo ni na pola.
— Ma da. Bolje sad sve, nego sutra ponovo.
Kako ću se osjećati ako Borut kaže da je to trebalo drugačije?
Gledam u savinutu policu iznad glave.
