Materijal je montiran u cjelinu koja traje dva i pol sata.
— Dva i pol sata!
Malo me prenula dužina ukupnog trajanja, iako sam je, ruku na srce, mogla pretpostaviti, ma mogla sam je i točno izračunati, jer sam znala koliko traje koji dio. Ali odrednica trajanja prestala je davno biti bitna.
Pregledavamo titlove.
Gledamo snimku na TV-u i svako malo zaustavljamo. Vraćamo, gledamo 2 puta.
Boruta živcira taj daljinski, ne može na njemu vratiti točno na sekundu. Mene živcira to što imam dojam da on hotimično vraća unatrag.
— To smo već prošli. Ja bih da idemo dalje.
Ne. Vraćamo. Idemo 3 puta po istom mjestu.
— I opet će, na kraju, bit grešaka. Jer se sve radi — tak.
Osim titlova, Borut po tko zna koji put komentira što sve ne valja, što je trebalo ponoviti, što je moglo biti jebeno, a nije. Iskače iz kože. Imam deja vu – prizora iz predinfarktnog razdoblja montaže. Ne mogu to opet!
— Pusti sad to. Sad ne možemo više ništa.
Isto tako, po tko zna koji put, eksplicira kako je ovo dobro, kako je Bernard genijalan, koja je on glumčina. Da znam da je. I slažem se da je, ali ne znam što očekuje od mene da kažem svaki put. Nemam više snage za isto. Ni za jedno, ni za drugo. Za ambivalentnost. Nervozna sam i umorna. Želim izaći van i dugo, dugo hodati iako je pasja vrućina.
Stop. Rewind. Play. Stop. Rewind. Stop. Correct, correct.
Drži neupaljenu cigaretu u ruci. Gestikulira s njom.
— Vidiš da ne pušim unutra. I nisam pušio od kad smo sjeli uz ovaj dio. Pohvali me.
Vidim da se muči. Muči se s tim cigaretama, odnosnom idejom prestanka pušenja i ovako i onako. A kada je pod stresom – a to je sada – muka se umnožava.
— Da, fakat nisi.
Zapisujem na papir što treba korigirati u titlovima. Nedostaju neke riječi, previše je teksta u jednom titlu, redovi su predugi.
Ukratko, treba ispraviti većinu titlova prema dogovorenom principu.
Borutova kćer Katarina koja je došla na tjedan dana (vidjeti tatu i vidjeti tatu nakon infarkta) povremeno sjeda k nama. Drago mi je što je tu.
Trudim se biti konstruktivna, a puna sam vlastite autodestrukcije i ljutnje.
Trudim se odteretiti ga, preuzeti dio stresa, ali ne uspijevam.
Stres kao da se umnaža, kako god.
Borut traži od Konrada i mene da napravimo to, da završimo montažu, titlove, jer on to više ne može, ne može se to više rastezati, on mora krenuti dalje, a to može tek kad se ovo završi. Onda će ići na Srčanu i onda će razmisliti o tome kako prestati pušiti i smanjiti alkohol. Sve će to onda. Ali, isto tako, ne može pustiti kontrolu, jer nitko neće to tako dobro i posvećeno kao on.
A i mi, vjerojatno, nismo spremni u potpunosti preuzeti odgovornost, jer znamo da vjerojatno nećemo postići visoko postavljen željeni rezultat.
Mora – ne može, ne možemo – moramo. Čvor.
Želim izaći van.
— Možemo dalje?
Play.
