— Šta je ovo?
Gledam u prtljažnik Borutovog auta punog raznovrsnih piva između kojih viri boca votke Русский Стандарт (Ruski standard) koju sam mu poklonila za Novu godinu.
— Za probu. Da konačno vidimo kak će ić to s alkoholom.
— Čekaj ne mogu oni glumit da piju?
— Ne. Ne zanima me taj trash. Hoću vidjet šta će se dogodit s materijalom kad se napiju. Ne mogu mi se napit prvi put na snimanju.
Ajde, ok to mi zvuči racionalnim objašnjenjem.
— A ti? Hoćeš i ti s njima?
— Svi ćemo pit.
— Može to proći bez mene? Mislim da to bude nekakav vaš muški team building? Onak kak su i Boysi s Radničke? – gradiram s pitanjima.
U posljednje pitanje ubacujem i ton glumljene uvrijeđenosti jer se probe dogovaraju u Whatsapp grupi Boysi s Radničke, kojoj, kako i sam naziv sugerira, ne pripadam. Kažem glumljene, jer zaista ne osjećam veće žaljenje za izostanak iz grupe u kojoj se većinom razgovara o nogometu i nogometnim rezultatima. Ili i o nećemu drugome? Dobro, fali mi bonding s grupom, ali – kako god da okrenem – neću ga stvoriti putem rasprave o nogometu, niti uživanju u alkoholu.
Dobivam poljubac umjesto odgovora.
— Hoćeš me nazvat kad završi proba? Ako treba doći ću po tebe. — govori iz mene zabrinuta djevojka, zakleti antialkoholičar.
— Da, ne brini.
Borut se javlja nakon probe. Zvuči zadovoljno. Čini mi se da njegovo zadovoljstvo nije samo rezultat alkohola, već i probe.
— I, kak je bilo?
— Vidjet ćeš sutra. Snimio sam.
Gledamo zajedno snimke s probe.
— I? Ha?
Nevjerojatna transformacija, osobito Domagoja.
Bernard je tradicionalno samouvjeren, u potpunoj kontoli teksta – točnije onoga što je ključno u kojem trenutku, situacije, siguran u improvizacijskoj interakciji, svjestan vlastite pozicije u suigri. Apsolutno mu vjerujem. Vjerujem mu da je visoko inteligentan, manipulativan i impulzivan, frustrian mladi čovjek koji s lakoćom može ubiti čovjeka. Ili dvojicu. Matej se opustio i djeluje puno prisutnije u situaciji no inače. Kod Domagoja vidim najveću transformaciju. Odjednom su pozicije iz kojih sudjeluje u situaciji, motivacije iz kojih djeluje, sloboda “plivanja” u značenju teksta, strast, razočaranje, sva paleta Đurin emocija je tu. Njegova mi transformacija, uz Bernardovu, djeluje kao najbitnija jer on je taj koji će u samom komadu najviše piti i kojem – i kao glumcu i kao liku – alkohol najviše treba da se preda i “ohrabri” u situaciji.
Gorana nema na probi. Osim što se tog dana cijepio i dobio reakciju, upalio mu se zub do te mjere da mu je naotečeni obraz prekrio oko.
— Pa vi ste fakat radili.
— A neg kaj? Pa nismo išli cugat sam tak.
— Bogme niste. Isuse, psuju tri puta više nego inače, a i inače psuju.
— Nek psuju.
Nevjerovatno zadovoljstvo na Borutovom licu. Ima i ovakvih trenutaka u ovom procesu. Na kapaljku, ali ima.
— I? Jel to to? Jesmo to htjeli?
Pita Borut kako me uvijek, retorički, pita kada zna da je to to.
— Prljavo, govorno, neuredno, onak kak ljudi govore kad se napiju.
— Je.
Je, to je to.
Prljavo, neuredno, slobodno, dokumentaristički, unutar i tekako zadane i kontrolirane strukture. Borutov socijalistički realizam 21. stoljeća.
