SOCREALIZAM NA PRVI MAJ

Hiperrealizam ili kako se glumi pod utjecajem alkohola.

Šta je ovo? 

Gledam u prtljažnik Borutovog auta punog raznovrsnih piva između kojih viri boca votke Русский Стандарт (Ruski standard) koju sam mu poklonila za Novu godinu.

Za probu. Da konačno vidimo kak će ić to s alkoholom.
— Čekaj ne mogu oni glumit da piju?
— Ne. Ne zanima me taj trash. Hoću vidjet šta će  se dogodit s materijalom kad se napiju. Ne mogu mi se napit prvi put na snimanju.

Ajde, ok to mi zvuči racionalnim objašnjenjem. 

A ti? Hoćeš i ti s njima?
— Svi ćemo pit.
— Može to proći bez mene? Mislim da to bude nekakav vaš muški team building? Onak kak su i Boysi s Radničke? – gradiram s pitanjima. 

U posljednje pitanje ubacujem i ton glumljene uvrijeđenosti jer se probe dogovaraju u Whatsapp grupi Boysi s Radničke, kojoj, kako i sam naziv sugerira, ne pripadam. Kažem glumljene, jer zaista ne osjećam veće žaljenje za izostanak iz grupe u kojoj se većinom razgovara o nogometu i nogometnim rezultatima. Ili i o nećemu drugome? Dobro, fali mi bonding s grupom, ali – kako god da okrenem – neću ga stvoriti putem rasprave o nogometu, niti uživanju u alkoholu.   

Dobivam poljubac umjesto odgovora.  

Hoćeš me nazvat kad završi proba? Ako treba doći ću po tebe. — govori iz mene zabrinuta djevojka, zakleti antialkoholičar.
Da, ne brini.

Borut se javlja nakon probe. Zvuči zadovoljno. Čini mi se da njegovo zadovoljstvo nije samo rezultat alkohola, već i probe.

I, kak je bilo?
— Vidjet ćeš sutra. Snimio sam.

Gledamo zajedno snimke s probe.

I? Ha? 

Nevjerojatna transformacija, osobito Domagoja. 

Bernard je tradicionalno samouvjeren, u potpunoj kontoli teksta – točnije onoga što je ključno u kojem trenutku, situacije, siguran u improvizacijskoj interakciji, svjestan vlastite pozicije u suigri. Apsolutno mu vjerujem. Vjerujem mu da je visoko inteligentan, manipulativan i impulzivan, frustrian mladi čovjek koji s lakoćom može ubiti čovjeka. Ili dvojicu. Matej se opustio i djeluje puno prisutnije u situaciji no inače. Kod Domagoja vidim najveću transformaciju. Odjednom su pozicije iz kojih sudjeluje u situaciji, motivacije iz kojih djeluje, sloboda “plivanja” u značenju teksta, strast, razočaranje, sva paleta Đurin emocija je tu. Njegova mi transformacija, uz Bernardovu, djeluje kao najbitnija jer on je taj koji će u samom komadu najviše piti i kojem – i kao glumcu i kao liku – alkohol najviše treba da se preda i “ohrabri” u situaciji. 

Gorana nema na probi. Osim što se tog dana cijepio i dobio reakciju, upalio mu se zub do te mjere da mu je naotečeni obraz prekrio oko.

Pa vi ste fakat radili.
— A neg kaj? Pa nismo išli cugat sam tak.
— Bogme niste. Isuse, psuju tri puta više nego inače, a i inače psuju.
— Nek psuju. 

Nevjerovatno zadovoljstvo na Borutovom licu. Ima i ovakvih trenutaka u ovom procesu. Na kapaljku, ali ima. 

I? Jel to to? Jesmo to htjeli?

Pita Borut kako me uvijek, retorički, pita kada zna da je to to.

— Prljavo, govorno, neuredno, onak kak ljudi govore kad se napiju.
— Je.

Je, to je to. 

Prljavo, neuredno, slobodno, dokumentaristički, unutar i tekako zadane i kontrolirane strukture. Borutov socijalistički realizam 21. stoljeća.