Nalazimo se sa Sinišom Patačkom, privatnim detektivom, vlasnikom PIA-e (Privatna Izvještajna Agencija) specijalizirane detektivske agencije za prikupljanje poslovnih informacija i pružanje sigurnosnih usluga, ujedno i mojim bivšim susjedom iz Vlaške, gdje je smještena agencija. Naši su razgovori bili uglavnom oko pričuve, parkirnog mjesta, štakorima u podrumu i o tome u nam razred idu djeca. Sada, zajedno s Borutom kao glavnim ispitivačem, vodimo razgovor o tome kako je najbolje, bez tragova, oteti čovjeka i riješiti se tijela.
Đuro i Edo odluče oteti Kineza, predstavnika korporativnog kapitalizma, koji dolazi u tvornicu kako bi procijenio njezino stanje te sugerirao promjene (automatizacija). Otmicu će izvršiti Đuro jer je “meta” smještema u hotelu Hilton Garden Inn na Radničkoj cesti broj 21 (podrazumijeva se da smo Borut i ja onuda prošli nekoliko puta kako bismo izvidjeli teren i mogli dokumentarističkije ući u situaciju, kao i to da sam ja zavirivala kroz staklo predvorja ne bih li vidjela gdje to radi Đuro) i dovest će ga u firmu gdje će ga on i Edo ubiti pištoljem kojeg , prema planu, također nabavlja Đuro. Prije ubojstva, po uzoru na muslimanske teroriste, snimit će izjavu otetog u kojoj će on optužiti korporaciju za svoju smrt (da, gledamo snimke terorističkih ubojstava i čitamo izjave ubijenih kako bi naša – iako je na kraju nikada nećemo izgovoriti u cijelosti – bila što autentičnija). Snimku će poslati u virtualni svijet i time objalodaniti svoju poruku: dosta je! Za tu svrhu Edo treba nabaviti maske koje skrivaju lice i takozvani burner phone, te s čuvarom dogovoriti da u traženom trenutku, isključi nadzorne kamere. Plan će se izjaloviti u brojnim koracima: oteti neće biti Kinez, već Hrvat, Đuro će ga prejako udariti pajserom te će ovome trebati dugo da se osvijesti, čuvar Tomo će se zateći usred priče i postati njezin dio, Edo će odbiti nositi balaklavu, a Franjo neće dati izjavu kojom optužuje vlasnike za svoju smrt, Đuro će se kolebati i izvaditi metke iz pištolja, ali ne i riješiti se Franjinog mobitela. U ovom smo dijelu, u odnosu na izvornik, napravili veliku promjenu koja je sa sobom povukla brojne niti koje je trebalo pravilno, dosljedno i točno rasplesti.
Iznosimo mu sadržaj našeg komada i tražimo ga da s nama iscrpno prođe cijeli proces organiziranja otmice, otmicu, snimanje poruke, ubojstvo i “zbrinjavanje” tijela. Gdje Đuro nabavlja pištolj? Kako? Gdje nabavlja auto kojim vozi otetog, kojim ga putem vozi (kako bi izbjegao kamere) i kako ga se riješava? Što čini s Franjinim mobitelom? Što znači činjenica da se ne riješava mobitela, već ga uzima sa sobom? (nešto o čemu Borut i ja dugo dvojimo, svjesni da će uvođenje mobitela u priču, povući sa sobom i određene posljedice). Kako se riješavaju tijela nakon ubojstva, jer “ako nema tijela, nema djela”? Siniša iscrpno iznosi sve moguće elemente, po kojima otmičar može biti detektiran i kako izbjeći tu detekciju. Kako sakriti svoj identitet i ostati neotkriven do kraja?
Razgovor je vrlo dinamičan i ispirativan. Odmah nakon njega produžujemo na probu gdje ekipi iznosim sve nove informacije i raspravljamo o njima. Glumci govore iz pozicije svojih likova, a svi malo govorimo i iz pozicije iskustnih gledatelja Netflixa. Borut ispituje do u detalj. Tri puta postavlja isto pitanje i tek kada tri puta dobije odgovor i tri puta bude zadovoljan njime, možemo dalje. Na kojem parkiralištu se Đuro parkirao? Blizu klaonice? Glumci prolaze dio teksta koji govori o samoj otmici, improvizirajući s novim informacija na umu. Snimamo i transkript koristimo kao razvojni materijal za konačni izvedbeni tekst.
Čini mi se da Borut najviše uživa u fazama istraživanja, konekcije materijala i njegovog otvaranja. On bi mogao tako zauvijek. Kapilarno širiti istraživanje do u srž svakog atoma. Davati svemu izniman značaj, tražiti način da iskaže veće i šire značenje. Ta je njegova odlika impresivna, iako ponekad za suradnike – izuluđujuća. Sav se taj trud, vrijeme i posvećenost osjete u dubinskom tkanju izvedbenog teksta, odnosno predstave. To je njegov adut kojeg se ne želi riješiti ni pod koju cijenu. Ako ćemo iskreno, nalik sam mu u tome sa svojom potrebom za perfekcionizam. Možda me, baš zato, ponekad to toliko i smetalo i bilo mi nerazumno. Jer sv svo je vrijeme prisutan i Borut koji osjeća izniman pritisak od rokova i odgovornosti. Borut pleše između te dvije krajnosti. Između potpune slobode u kojem nema vremenskog, niti bilo kojeg drugog ograničenja i grča vremensko – produkcijskih limita.