– Jesi čula?
– Što?
– Pa za Cicu. Umro je Cico Kranjčar.
– A to. Jesam. Kak si? (tišina)
– Znaš ko je bio Cico?
– Tata od onog Kranjčara? Nogometni trener? (tišina)
– Prvo sam radio do pola dva, a onda sam čitao i gledao videa o Cici Kranjčaru. Baš me ražalostilo. Vrate se ljubavi poput Dinama iz djetinjstva i mladosti.
– Žao mi je. Volim te.
– Idem poslije probe kod mame, uzet ću svog Cicu.
Navečer idemo u Vojnovićevu, Borut donosi iz maminog stana figuricu “Cice”. Meni djeluje kao mali crnac izblajhane kose. Fotografiram Boruta ispred zida s grafitom Dinama. Borut je tužan. Pitam što je bilo na probi na kojoj me nije bilo jer sam imala predavanje na Vernu. Ništa revolucionarno, pričali smo o Cici. Znaš, on je isto s Ferenščice. I isto je živio u Beču. Sve se poklopilo.
Prelazim preko te rečenice, aha, ok Cico je s Frenščice kao i lik Franje iz komada koji sada živi u Beču. OK. Cico je prešao na Dobri dol i nije baš vraćao u stari kvart na periferiju, kao ni naš Franjo. OK. Jasna mi je zgodna podudarnost Cice i Franje, ali u tome ne vidim nikakvu relevantnost za Radničku.
Sljedećeg dana na probi na marginu teksta bilježim Cico, Ferenščica, Zagreb, Beč, Dinamo.
Čini mi se to dovoljno o toj temi i da ću moći, ako se zaključi da je to potrebno ili bitno (jer s Borutom se nikada ne zna) reproducirati dvije rečenice koje govore o toj podudarnosti. Ne snimam tu probu jer više nismo u fazi kada snimamo svaku probu i “skidamo varijacije”.
Dan nakon toga, tri sata prije probe, Borut me zove. Ton glasa i intenzitet usmjerenosti, kao i ulazak u njemu svojstven mod kada je pod pritiskom (koji si i sam, uz postojeći, dodatno stvara), već mi stvaraju nelagodu. Povlačim se u nekonfrontacijsku poziciju, pasiviziram se i svakom rečenicom pokušavam umanjiti pretpostavljenju eksploziju nakon koje slijedi moja paraliza i krivnja. Bi li bilo tako i da nismo u odnosu? Kako da izoliram te dvije uloge? Koliko je pametno da radimo zajedno? I tako dalje. Treba printati novu verziju teksta za probu s onim korekcijama, interpolacijama i varijantama od jučer. Gdje su? Ništa nije kako treba, ništa dovoljno precizno, točno, ekstenzivno. Ovako se na da raditi, ne može on to. Odgovaram da sam upisla sve korekcije, označila ih crvenom, kao i uvijek (tako da on može imati kontrolu i konačnu odluku nad onim što ostaje, a što ide van i koja je od četiri verzije najbolja).
– Ali gdje je dio o Cici?
Ponavljam svoju šturu natuknicu, što ga još više razdražuje.
–To nije to kaj smo rekli. Kak smo rekli? Bilo je još. Tomić je to reko nekak drugačije. Baš je bilo dobro i točno i onak kak treba.
– Ma nije, to je to.
– Nije to to.
A uostalom, kako je sada taj element o Cici Kranjčaru postao ključan? Ne znam točno kako izgovaram i da li uopće izgovaram tu rečenicu. To ne bi bilo neobično za mene, koja se, u strahu od njegove reakcije i svoje nemogućnosti da je izdržim, povlačim.
Tak se ne radi da niš nije bitno. Sve je bitno.
– Koji kurac nas dvoje tam sjedimo na probi, ak se ništa ne zabilježi i ak se sve to skupa ne shvaća ozbiljno? Onda ni ne treba bit tamo.
Slijede još neke rečenice koje ne mogu reproducirati i nisam ni sigurna da sam ih čula jer sam već u bazenu krivnje. Ispričavam se. Kriva sam, nisam to bilježila onako kako treba, žao mi je.
Nisam u kontroli vlastite emotivne reakcije. Ne posujedujem pristup racionalnom, odraslom i zrelom aspektu svoje ličnosti.
Sljedećih pola sata plačem na balkonu, neugodno mi je pred djetetom i mamom koja nas je došla vidjeti. Najgora sam dramturginja na svijetu, kaj sam ja mislila da mogu raditi s Borutom? Pa nije to moja razina. Pa zna se gdje je meni mjesto. Iznevjerila sam očekivanja, razočarala sam, nisam uspjela proizvesti zadovoljstvo i dobiti odobravanje. Istovremeno se osjećam nepravedno napadnutom; svo Borutovo nezadovoljstvo pojedinim elementima projekta trenutno kanaliziraja u jednu točku koja se ulijeva u moj želudac. Pijem helex da se smirim. Sad ću ja sve to riješiti ispravi ću svoju pogrešku. Napravit ću sve da prestane njegovo zadovoljstvo i da prestane moja emotivna nelagoda.
Borut mi šalje članke o Cici Kranjčaru, da se informiram. Dolaze jedan za drugim.
Borut piše nacrt replika o Cici. Čitam ga, odgovaram na njega, pokušavam biti konstruktivna i funkcionalna, pišem vlastiti. Razlika je u riječi ili dvije, izarazu. Napravili smo nešto, valjda će biti ok, isprobat ćemo na probi.
Još neko vrijeme vrtimo dio o Cici, a onda postaje jasno da je ritmički i informacijski suvišan. Izbacujemo ga.
Meni pak postaje jasno da je Borutovo inzistiranje na Cici bilo isključivo emotivne prirode, njegov način da Cico u RADNIČKOJ CESTI dobije svojevrsnu posvetu, a njegov gubitak postane manji.