JESAM JA SHIT ILI BULLSHIT?

Ionako se osjećam da je posao dramaturga plaćen kao shit posao. Čovječe, a jel' taj moj posao zapravo bullshit? Mislim, što bi se dogodilo da sutra prestanu postojati svi dramaturzi? Ili ipak nekako doprinosim ovom svijetu?

Subota popodne. 

Već tko zna koji vikend po redu, suprotno našem dogovoru da ćemo svaki drugi vikend biti posvećeni sebi, da nećemo raditi, ni drkati nešto oko posla, da nećemo dati da nam jebeni posao preuzme život i optereti vezu (pa valjda smo toga već dovoljno iskusili), da je vrijeme da malo živimo (jer nemamo mi još puno vremena, budimo realni), da mi to možemo (nismo valjda toliki mazohisti), da ćemo si to obećati i da ćemo se toga držati, radimo, jer što drugo možemo, nemamo sad taj luksuz. Ovo treba napraviti. Postoje rokovi, postoje obaveze, nema tu baš velikog izbora. A, naravno, treba to napraviti kako spada. Istovremeno se osjećamo kao kreteni jer je bjelodano da nemamo normalne i potrebne uvjete za rad, da krpamo termine proba i u potpunosti podređujemo svoj život višem cilju Talije. I izlažemo se mogućnosti zaraze. Ali koga briga! Sigurno ne ministricu kulture koja nam lijepo poručuje kako je bila greška to što smo dobili 3 (!) mjeseca pomoći, a nismo ništa radili. Bolje bi nam bilo da nam se dala prilika za rad. Bolje bi se mi osjećali. Jer mi volimo raditi. Osjećamo se ostvareno i smisleno tek kada nešto stvaramo. To što nemamo kako i što je vrlo teško (gotovo nemoguće) proizvesti nešto kvalitetno i društeveno i umjetnički relevantno i nije bitno. Umjetnici smo, kreativni smo, smislit ćemo već nešto i opravdat ćemo svoju egzistenciju, opravdat ćemo svoj status i opravdat ćemo te 4.000 kuna. Bitno je da se radi, bitno je da se proizvodi, pa makar (većinom) sranje. I tako mi pokušavamo održati probe i uhvatiti kontinuitet ili radimo na tekstu. Ili ne radimo ni jedno, niti drugo, nego se samo vrtimo u vlastitoj frustracii, trzamo se u otporu besmislenosti.  A kaj ćemo drugo? Jel imamo izbora? Proces pluta u polju nadrealnog. Osim toga, ono što me odatno frustrira je osjećaj da ovako kako mi to radimo, odnosno kako Borut vodi proces u svakom njegovom segement, otvarajući stalno nova polja, granajući temu, odbijajući se prilagodiliti činjenici limitiranih okolnosti, NIKADA NEĆEMO BITI GOTOVI. Ili ćemo trajati mjesecima. Zauvijek, zapravo. 

Atmosfera među nama je napeta, nelagoda se vuće po podu. 

Kada uđe u radni mod, Borut kao da postane netko drugi. Sve oko njega prestaje postojati. 

Ja se, pak, osjećam zasićeno. Osjećam da ne mogu pridonjeti tome da dođe do bilo kakvog progresa, da nemam slobodu donošenja odluka. Frustrira me što se ne donose odluke, što se ne rade izbori, neko se čeka da dođe taj trenutak kada će se sve posložiti i kada će se one moći donijeti iz ispravne pozicije. Trenutna verzija teksta izgleda tako da gotovo svaka replika ima 2-3 bilješke sa strane. Nesumljivo, ima nešto grandiozno, suludo genijalno u tome. 

Ne po prvi put u životu, ne po prvi put u našem odnosu, ali prvi put u kreativnom procesu, osjećam veliku rasjepljenost. S jedne strane osjećam otpor Borutovom neprestanom istraživanju, slanju članaka,  gomilanju bitni i ključni stvari, transkripata izjava sindikalista, otpor njegovoj težnji perfekcionizmu, dokumentarizmu.  

Jedan lik je čuvar. Za situaciju je bitno razlučiti razliku između čuvara i zaštitara, između njihove uloge i ovlasti, između opreme koju nose. Jasno. Čuvar ne nosi pištolji. To nam je bitno. I ne zarađuje puno po satu. Crkavicu. I to nam je bitno jer je lakše opravdati to da se dobar dečko Tomo, upušta u nešto iligelno kako bi zaradio. Ali to nije dovoljno. Borut pronalazi članke o zaštitarima, o njihovoj ugroženosti u pandemiji, o njihovim uvjetima rada, o njihovoj potplaćenosti. Sve to treb istražiti i sve to treba – baš onako kako je, inkorporirati u tekst. I tako o svemu. Fascinira me njegov istraživački žar, njegova predanost, njegova težnja dokumentarizmu, ali ne i to što znam da imamo jebene rokove i da će, možda već za ped minuta uhvatiti šiza kako sada to sve treba stisnuti i privoditi kraju.

Kuham od svega toga. 

– Kaj ti je?

– Ma ništa. 

– Nekaj ti je, ne seri. Vidim ti facu.

– Daj pusti, ništa mi nije. 

Fantastično! Hrpa nespeglanih košulja na vješalicama. Divljački izgužvanih i presušenihVadim dasku za peglanje i peglu s neopisvimo radošću. Treba mi da ispeglam tu hrpu košulja, da vidim da sam uspjela napraviti nešto, nešto smisleno, jer mi se čini da u procesu ne uspijevam proizvesti ništa. 

Borut dolazi iz sobe s knjigom.

– Ovo moraš pročitati… ovo je isto bitno…

– Ne mogu sad. Peglam.

– Ne moraš peglati, pusti to. 

– Želim peglati. A i rekao si da nemaš niti jednu ispeglanu košulju.

– Pa dobro, odnjet ću ih na peglanje.

– Ja ću.

Borut dovlaći stolac i sjeda pokaj mene.

– Dobro. Onda ću ti ja čitati. 

Ovo gotovo da bi mogla biti scena iz nekog romantičnog filma da on, recimo, čita poeziju. 

Ali Borut počinje čitati uvodno poglavlje knjige Besmisleni poslovi: Teorija, antropologa Davida Graebera iz 2018. koju je neki dan kupio u Teslinoj. 

Ne izgovaram, Isuse Bože ne još, nego snažnije pritišćem peglu. Daska škripi, iz pegle izlazi para, na rukavu košulje ostaje ružna falda. 

Tehnologija se razvila do te mjere da većina fizički napornih, teških poslova mogi izvoditi mašine/strojevi/roboti. No umjesto da se društvo oslobađa od rada i od 40 satnog radnog tjedna (i pretvori ga u 15 satni) radimo sve više jer se stvorilo more uzaludnih/nepotrebnih/suvišnih poslova koji ne dovode do profesionalnog zadovoljstva i duhovne ispunjenosti, već do depresije i osjećaja nevrijednosti. Graeber ih dijeli u pet kategorija u koje ulazi sva sila činovnika, administratora, konuzultanata, korporativnih odvjetnika, uslužnog osoblja i drugih koji provode vrijeme u besmislenom, nepotrebnom poslu i svjesni su toga, ali se prave da to nije tako. Ta činjenica dovodi do psihološke destruktivnosti (kada se dovedu u kontekst radne etike koja povezuje posao sa osjećajem osobne vrijednosti; većina ljudi želi osjećati da rade nešto bitno, nešto čime doprinose društvu) kao i društvene štete (velikom se broju ljudi isplaćuje velika količina novaca za to da bi proizvodili besmisao). Da sutra svi ti poslovi prestanu postojati, ne bi se osjetila razlika, niti nedostatak. I zato su ti poslovi bullshit poslovi. S druge strane, tu su shit poslovi (poput smetlara, učitelja, građevinskih radnika, policajaci idr) poslovi koji su neophodni, a koji su plaćeni vrlo slabo  Isto tako, tu je cijeli niz “poslova” (briga za druge) koji nisu uopće plaćeni, niti valorizirani kao poslovi. Zašto ovaj kapitalištički sustav generira te nepotrebne i beskorisne poslove? Zašto jednostavno ne radimo manje? Zašto to vrijeme ne bismo posvetili onome što zaista želimo raditi? Graeber vidi riješenje u temeljitoj promjeni paradigme, u promjeni vrijednosti i postavka po kojima funkcionira sustav i u uvođenu UTDa (univerzalnog temeljnog dohotka).

Sumirano i vrlo pojednostavljeno, Borut mi čita o tome. 

– Čitaj mi još. Ištekavam peglu iz utičnice i osjećam ponos za obavljanje svog shit posla.

– Zanimljivo ti je?

– Da. Jako. Pa, čovječe, to je Maljevič!

– Pa da!

– I to je onaj tvoj monolog kojeg si izgovorio pijan kao majka o kastriranoj ekipi koja sjedi na Radničkoj u onom staklu i čeliku koje sebe ne vide kao radnike, već kao djelatnike, koji se ne osjećaju kao potlačena klasa, koji su apolitični i koje je nemoguće pozvati na revoluciju!  Konačno mi je sve “sjelo”. Posložilo se kao puzzle u jasnu sliku. I koncept UTD-a i sindikalisti, i revolucionarno nasilje i sve. Jebote, sad mi je drago da sam pročitala sve one tekstove.

To isto treba ići u naš tekst. Bože, postala sam Borut. Ljuta sam, išla bih se tući s nekim (samo ne znam s kim), išla bih ispravljati nepravde svijeta kao Kalimero. 

– Ajde, napiši.

Sjedam za laptop, valjda prvi put totalno nabrijana. Znam što želim reći. Znam što moram reći. Počinjem bjesomučno lupkati po tastaturi. Borut me gleda zadovolno. Ispizdio me, ali me doveo i do ovoga da pišem zato što MORAM pisati. 

Borut mi bez riječi donosi isprint članka o besmislenim poslovima, kao i članak koji govori o nizu besmislenih poslova koji su kreirani u socijalizmu kada je svakome trebalo biti osigurano pravo na rad. 

Treba li nam danas biti osigurano pravo na lijenost? Na dokolicu? 

Tipkam. Pišem Edin monolog. Jebeno je ljut taj frajer. I jebeno ima pravo. 

– A šta bi ti rađe radila: bullshit ili shit posao? Pita me iz sobe.

Ma shit. Ispaljujem kao iz topa. Ionako se osjećam da je posao dramaturga plaćen kao shit posao. Čovječe, a jel’ taj moj posao zapravo bullshit? Mislim, što bi se dogodilo da sutra prestanu postojati svi dramaturzi? Ili ipak nekako doprinosim ovom svijetu?

Ono što svakako ovog trena osjećam kao bullshit posao je to što smo – na neki način – prisiljeni proizvoditi bullshit. Nekakva ljutnja i inat i ne znam što mi počinje strujati tijelom i odjednom mi se čini beskrajno važnim da baš zato Radničkom cestom kažemo, između ostalog, i to. Više se ne osjećam toliko nemoćno i irelevantno. Opet ne izgovaram na glas, ali izgovaram u sebi Borutovu krilaticu Jebat ćemo im mater. 

Nedjelja ujutro. 

Sjedimo u Borutovoj radnoj sobi zakrčenoj fasciklima punima dokumentacije Montažstroja. Nastavljamo s radom na tekstu. Jasno nam je da nešto “ne štima”, da nešto ne teče i da treba napraviti generalnu rošadu djelova. Jer nam je, isto tako, jasno da ništa od njih ne ide van. Sad ih ja ne dam van.

Pročitao sam ovo kaj si napisala. 

Gledam ga s nedoumicom. Što će sada reći?

– Dobro je to. Zapravo, izvrsno. Fakat dobro. Tak trebaš pisati. To hoću od tebe.

Da. I ja to hoću od sebe.