NEMA TOGA ŠTO SE NE MOŽE

Znam ja, napravila sam od raznih drekova pitu. Naravno, u tom trenutku još ne mogu ni pretpostaviti tijek adaptacije, koja će vremenom postati naše zajedničko djelo, kao ni Borutovu metodologiju.

Nalazimo se za koji dan, ovaj put usredotočeni na tekst. Borut opet postavlja pitanja. 

– Mislim li ja da se ovo može adaptirati? – Ako da, kako? – Mogu li se sve situacije, pozicije likova u njima, likovi, mikrotematske cjeline i kontekstualni odnosi lokalizirati i temporaizirati? 

Poprilično sigurna u sebe, kao i u svoje “iskustvo” kako dramatizacija, tako i adaptacija tekstova, odgovaram da se može. Nema toga što se ne može. Znam ja, napravila sam od raznih drekova pitu. Naravno, u tom trenutku još ne mogu ni pretpostaviti tijek adaptacije, koja će vremenom postati naše zajedničko djelo, kao ni Borutovu metodologiju. 

Njega ne zanima nekakvo besmisleno i kozmetičko prebacivanje. Ne da se njemu jebat s tim. A u pravom, ozbiljnom i potpunom adaptiranju teksta on vidi brojne probleme, odnosno nedostatak adekvatnih korespondacijskih točaka. Moja sugestija kako nije nužno svim točkama naći korespodirajuće, već ih je moguće eliminirati ili zamijeniti nečime što će komunicirati ono što on želi. Ispravlja me i kaže – ono što mi želimo. 

Iskreno mu govorim da smatram da sam “na svom teritoriju” u pitanju strukturiranja, kombinatorike, ritma, i inoga, ali kako sam poprilično “tanka” u temama koje njega – vidljivo po načinu na koji govori o njima – rajcaju, odnosno o kojima želi govoriti. O tome neka ne brinem, potkovat će me on dovoljno da se osjećam operativnom, a i taj dio će on.  

Počinjemo otvarati teme poput digitalizacije, industrijalizacije, pozicije radnika u suvremenom svijetu, nemoć istih, tranziciju, pretvorbu, nehumane principe kapitalizma, nepostojanje prave alternative, pozicija umjetnika u svemu tome, plus u vremenu pandemije, pitanje opravdanosti i smislenosti rada u tim uvjetima.

– Puno je tu pitanja na koja treba odgovoriti: – da li to smjestiti u neku poznatu tvornicu ili ne? 

Tu sam vrlo sigurna i odlučna u odgovoru: ne. To nas veže za pojedini slučaj i kao takvo je reduktivno.

– Znam li što je UTD?

Priznajem da ne znam. Nikad čula. Tim bolje, kaže Borut, onda ćemo po tebi vidjeti koliko informacija dati neinformiranima. Objašnjava mi što je UTD. Univerzalni temeljni dohodak. Shvaćam. Jasno je da je to tema o kojoj se informirao i o kojoj zna puno. Smatra da svakako treba biti integralni – važan, ako ne i najvažniji, dio ovog projekta.

– Jesam li čitala Maljevičevu “POHVALU LIJENOSTI”? – Ne? 

Prosljeđuje mi je istog časa. Neka pročitam, pa ću vidjeti njezinu povezanost s UTD-om.

– Znam li tko Bezos?

Amazon. 

– Na koliko bi se dijelova mogao podijeliti tekst? – Koji mi je dio najtanji? 

Izdvajam glavne cjeline. Naravno, sve se one mogu razbiti i na manje. Zašto? E pa zato što on smatra da to ni ne treba raditi kao kazališnu predstavu, nego razbiti cjelinu na djelove, snimiti to i pičati kao epizode, jer koji je jebeni smisao kazališta u doba korone.

– Bit će novi val, garant. I kaj? Da ja širim epidemiju radeći kazališnu predstavu i igrajući je. A i kak će se to, uopće moći igrati. Pozicija nezavisne scene – koja je i ovak i onak u banani – je neodrživa. Kaj ja mislim o tome? Oduševljena idejom.

Razgovarao je projektu s Matkom Ragužem. Ali onda je došao potres. Pa ništa od toga. 

– Je li revolucija moguća? – Kakvo nam kazalište uopće treba danas?

O ova dva pitanja neka razmislim. 

– Ovo mi ne smije postati prioritet i pojesti mi svo vrijeme i pažnju jer moram završiti Sveučilišnu bolnicu. Ono – jebeno moram. A sve je u tri pičke materine, jer sam spao na samog sebe.

Prvi put se susrećem s nečim što će postati trajni izvor Borutove frustracije, ljutnje i uklještenosti.

– Ako ćeš biti u projektu moraš me podsjetiti na to.

Naravno da hoću, odgovaram vrlo naivno, ne poznajući ga dovoljno. Naravno da hoću.