“Zdravo! Mi smo Overflow. Mi ne želimo sudjelovati u kampanji stvaranja lažnog optimizma u ime ekonomije, kapitala i politike. Ne možemo mirne savjesti biti dio velikih okupljanja dok nismo sigurni da su svi sigurni. Ne možemo stavljati profit ispred ljudskih života. Globalnu krizu izazvanu pandemijom doživljavamo kao ‘Once In a Lifetime’ priliku za radikalne društvene promjene, priliku za redefiniranje pojma zdravog razuma, kao priliku da svi zajedno izgradimo novo, bolje, tolerantnije, solidarnije i sigurnije bratstvo i sestrinstvo. Ne želimo povratak na business-as-usual iz vremena prije krize jer business-as-usual je dio uzroka nastanka krize i sam po sebi je katastrofa.”
Ovo je dio poruke koju je nedavno na društvenim mrežama poslala ekipa koprivničkog punk benda Overflow. Za razliku od velikog broja svojih kolega i koncertnih agencija koji zagovaraju povratak festivala i živih koncertnih nastupa, punkeri iz Overflowa imaju sasvim drugačiji stav. Zato smo o glazbenoj sceni i industriji prije i za vrijeme pandemije odlučili porazgovarati s Konradom Mulvajom, basistom benda, poznatim producentom, suradnikom nekolicine domaćih glazbenih skupina, članom skupine Montažstroj i čovjekom do grla uronjenim u domaću glazbenu scenu, poglavito njezin alternativniji dio.
Antonela Marušić: U Overflowu ste odlučili u potpunosti stati sa svim živim svirkama za vrijeme pandemije korona virusa. Što je potaknulo takvu odluku? Naime, nedavno ste se na scenu vratili s nekoliko ambiciozno snimljenih novih singlova, najavljenim albumom i nizom sjajnih povratničkih koncerata. U pitanju je bend koji voli live svirke i publiku, ali i obratno. Što se, doista, nalazi u pozadini ovakve odluke?
Konrad Mulvaj: Imali smo plan. Snimili smo pjesme za novi album i započeli promotivnu kampanju. Svirali smo nekoliko ‘povratničkih’ koncerata, objavili četiri singla i video spota, pripremili smo još četiri za objavu prije izlaska albuma planiranog za zimu 2020. Radili smo na konceptu live izvedbe sa suradnicima za zvuk, rasvjetu, video… Dogovorili smo svirke na ljetnim festivalima kao pripremu za koncerte u klubovima nakon izlaska albuma. Planirali smo ponuditi spektakl za publiku željnu alternativnih oblika zabave.
Osnovni sadržaj zabavnog paketa trebao je biti:
1. Grupni ples intoksiciranih ljudi visoke koncentracije.
2. Slobodan, nesputan i tolerantan odnos s nepoznatim plesačima.
3. Agresivna i vrlo glasna punk rock glazba koju uživo izvode iskusni frajeri.
A onda je došlo do nepredvidive situacije. Naš plan postao je neodrživ, nerealan, opasan i loš. Kladili smo se na uspjeh našeg spektakla, ali smo popušili.
U trenutku kad su neki od organizatora sugerirali da bi se njihovi eventi mogli ‘odraditi’ bez obzira na rizik da postanu žarišta nekontroliranog širenja još uvijek nedovoljno poznate i za mnoge smrtonosne bolesti, reagirali smo otkazivanjem nastupa na svim koncertima do daljnjeg. Svojim primjerom htjeli smo pokazati da je vrijeme kad se moramo odreći barem malo svog komfora, da moramo obuzdati neke nagone, da moramo razmisliti o svojim željama i potrebama.
A.M.: Osim u Overflowu, kao glazbenik si angažiran u cijelom nizu glazbenih postava. Kako su tvoji suradnici prihvatili ovu odluku?
K.M.: Bavim se produkcijom glazbe i surađujem s nekoliko prijatelja glazbenika s kojima dijelim zajedničku ideju da stvorimo glazbu koja svojim sadržajem, tekstom i zvukom izlazi izvan okvira regionalne glazbene ponude. Svojim radom želimo biti angažirani i društveno odgovorni. Želimo djelovati, a ne biti samo zabavljači. Ta glazba nije komercijalna, ne vrti se na radiju, a najbolje funkcionira uživo pred publikom. Kao i s Overflow, planirali smo live izvedbe prilagođene većim pozornicama i većem broju publike nego prijašnjih godina i trebao sam se priključiti bendovima i kao muzičar na koncertima.
Sad smo svi svjesni nužnosti promjena u načinu života i rada, ali neizvjesnost situacije s toliko promjenjivih i nepoznatih varijabli onemogućava bilo kakvo planiranje ili definiranje želja i stvarnih potreba. Naša želja da djelujemo angažirano i društveno odgovorno, a da komuniciramo s publikom na koncertima, postala je neodgovorni oblik ponašanja. Neki mislimo da treba stati, pričekati i dozvoliti si biti izgubljeni u pokušaju definiranja tog nečeg novog za neko novo vrijeme. Neki mislimo da treba nastaviti s programom uz prilagodbu ponude u skladu s epidemiološkom situacijom. Međusobno se svi razumijemo i kao što poštujemo kreativne, tako poštujemo i životne odluke.
A.M.: Kako gledaš na velik broj live stream koncerata i nastupa koji je održan u karanteni? Nedvojbeno je glazbenicima i publici nedostajalo koncerata, a neki od takvih programa eksperimentirali su i s nekim načinima naplate angažmana glazbenika… Nije baš sve svirano bez honorara.
K.M.: Glazbenici su željeli nastupati, obožavatelji su željeli obožavati, klubovi su morali ispuniti obavezu izvršavanja programa za koje su im odobrena sredstva, pa je bilo i nešto novaca za honorare. Čak su i neke pivovare pokušale iskoristiti trenutak naše slabosti i prodati nam svoje proizvode na virtualnim koncertima. Brzo i panično tražilo se rješenje za novonastalu situaciju. Bez ikakve adaptacije mediju krenulo se u online tezgarenje. Tako se nešto što ima najveću vrijednost u živoj izvedbi pred živom publikom, i jedino funkcionira oči u oči, zvučnik u uši, na brzinu pretvorilo u trapavi ‘home entertainment’. Želja, volja i trud da si svi međusobno pomognemo za vrijeme karantene bila je lijepa, ali koncerti na daljinu u ovakvom formatu nisu zadovoljili nikoga. Samo se pojačala motivacija za povratak na staro. Bilo je eksperimenata i pokušaja monetizacije streaminga putem online tippinga i donacija. Takvi oblici financiranja mogu funkcionirati ako je sadržaj globalno interesantan pa privlači velik broj online publike. Nužna je i interakcija između publike i izvođača u realnom vremenu koja je u slučaju online koncerata gotovo izostala, pa se ti koncerti nisu morali niti izvoditi uživo.
A.M.: Jedan od većih problema nezavisne glazbene scene je i slabo vrćenje njihove glazbe na javnoj televiziji, radiju i ostalim radijskim postajama, zbog čega ovi glazbenici dobivaju zanemarive tantijeme. Budući su im koncerti mahom otkazani, u krizi su ostali bez osnovnog i gotovo jedinog izvora prihoda. Za očekivati je da će se mnogi glazbenici i glazbenice s nezavisne scene u regiji, ali i u inozemstvu, naći u egzistencijalno neizdrživoj situaciji, biti prisiljeni baviti se nečim drugim. I prije pandemije, znatan broj pripadnika te scene koji žive samo od glazbe, živio je na rubu siromaštva. Zato sada mnogi od njih pokušavaju svirati gdje god im se za to ukaže prilika. Što misliš o njihovoj odluci?
K.M.: Pritisak sistema da nastavimo po starom je na maksimumu. Prisiljeni smo na ‘flyordie’ mod života. Zaštitna mreža ne postoji, nije niti opcija. Odgovornost je prebačena na ljude. Ako naša prilika u ovom razdoblju ne dovodi druge ljude u potencijalnu nepriliku, i u stanju smo odraditi siguran event, onda je to valjda okej. Ali ako vidimo poslovnu priliku u tome što su obožavatelji spremni na žrtve da bi malo obožavali, onda je to krivo.
A.M.: Jesu li ovakve izvanredne okolnosti učinile vidljivijima neke probleme u polju glazbene industrije i koje?
K.M.: Mainstream industrija motivirana je jedino financijskim uspjehom. Proizvodi sadržaj i nudi usluge čija je vrijednost isključivo tržišna. Tržište više nije slobodno. Ove godine poslovni uspjeh će morati izostati. Alternativna glazbena ‘industrija’ motivirana je stvaranjem sadržaja koji doprinose razvoju kulture i društva. Temelji se uglavnom na entuzijazmu svih sudionika scene. Autora, glazbenika, novinara, promotora, organizatora, publike… Bez obzira na motivaciju, prisiljeni smo funkcionirati prema tržišnim pravilima bez ikakvih subvencija i to je neodrživo. To je problem kojeg moramo riješiti kao društvo, a ne kao industrija. To je problem sistema prije krize u koji se ne smijemo vratiti.
A.M.: Svi veći koncerti koji su na proljeće bili prolongirani za ljeto i kasno ljeto otkazuju se, a za pretpostaviti je da će, obzirom na epidemiološku situaciju koja ne pokazuje trend smanjenja oboljelih od koronavirusa, biti uskoro otkazani i koncerti predviđeni za ovu jesen i zimu u zatvorenim prostorima. Mnoge predikcije govore kako se glazbena industrija od posljedica pandemije neće oporaviti čak nekoliko godina. Kako vidiš budućnost u ovom polju?
K.M.: Ako prihvatimo dominantnu opciju koja inzistira na nastavku funkcioniranja društvenog sistema kao prije ekonomske krize u kojoj smo se ponovo našli, budućnost je mračna. Glazbena industrija se već jednom našla u situaciji u kojoj je bila ugrožena. Pojavom interneta, industrija je pobjegla od tehnologije i fokusirala se na žive izvedbe glazbe, koje su jedine mogle biti profitabilne.
U novoj krizi, industrija koja je bila fokusirana i specijalizirana za jednu nišu, prisiljena je ući na još veće, konkurentnije, raznovrsnije, definiranije i profilirano tržište od kojeg je do sada bježala, a medij je koristila isključivo u promotivne svrhe. Proizvodnja glazbe za izvođenje uživo, jedno neodređeno vrijeme, bit će nepotrebna. Nužna će biti prekvalifikacija za proizvodnju glazbenog sadržaja za drugi medij. Ako to prihvatimo kao izazov i priliku za cjeloživotnu edukaciju, ako iskoristimo ovo vrijeme i pokušamo napraviti nešto novo i stvorimo neku novu nišu u online ‘zabavi’ umjesto da šibamo mrtvog konja, budućnost može biti okej. Ali nastavlja se i cjeloživotna borba za opstanak i preživljavanje u nemilosrdnom društvenom, tržišnom sistemu.
U slučaju da se izborimo za promjenu nakon koje bi svi radnici imali univerzalni garantirani dohodak i nakon potrebe za njihovim radom, ako se izborimo za sistem temeljen na jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti, glazba će postati jedna od traženih roba ljudima čiji je život bio definiran njihovim radom, a raditi nemaju više što.
A.M.: Možemo li unutar same kulturne zajednice osmisliti ili/i lobirati za više projekata kao što su Bandcamp Fridays? Možda oni među nama kojima egzistencija nije ugrožena mogu svoje znanje, tehnička sredstva i vještine upotrijebiti za kreiranje platformi i inicijativa koji bi mogli postati solidarna pomoć za one koji se nalaze na rubu preživljavanja?
K.M.: Platforme za solidarnu podršku umjetnicima su mnogobrojne i funkcionalne. Od početka korona krize broj njihovih korisnika se višestruko povećao. Omogućavaju glazbenicima s velikom bazom obožavatelja da si pomognu preživjeti od mnogobrojnih, malih donacija. Sistem je održiv za izvođače s globalnom podrškom solidarnih obožavatelja. Lobiranje i moljenje vlasnika tih velikih i globalnih, automatiziranih platformi koje su izgrađene da bi proizvodile profit za privatne vlasnike i investitore neće prehraniti one na rubu preživljavanja.
A.M.: Što je trebalo mijenjati u samom sustavu podrške nezavisnoj glazbenoj sceni i prije pandemije? U Hrvatskoj do sada nije zaživio ni jedan model direktne potpore nezavisnim glazbenicima u stvaranju njihove glazbe koja je nesumnjivo vrijedan kulturni sadržaj poput filma i književnosti. Bili su i još uvijek ostali prepušteni minimalnim ulaganjima izdavačkih kuća i vlastitim snagama. Govorim o potporama kojima bi glazbenici plaćali troškove snimanja, produkcije, masteringa…
K.M.: Glazbena scena je kaos. U isprepletenim odnosima financijskih interesa vlasnika klubova, promotora, menadžera, glazbenih tajkuna, izdavača, publishera, distributera, medijskih kuća, radio stanica i televizija, dealera, escort servisa i sponzora, vjerskih organizacija, cehovskih udruga, proizvođača i dobavljača pića, glazbenog softwarea i controllera, svirača, pjevača i zabavljača, turističkih zajednica i gradskih tajnica… Pokušavala je funkcionirati neka druga scena čija je motivacija bila stvoriti kulturnu, a ne direktno ekonomsku vrijednost.
Taj mali dio scene, ma koliko se pravio da je ili se trudio biti samostalan, nezavisan i slobodan, zavisan je o utjecaju slobodnog tržišta, politike i političkih odluka koje su trenutno usmjere na opstanak takvog sistema. Kao društvo smo se zadužili i obvezali na slobodno-tržišnu igru ponude i potražnje. Prihvatili smo igru do te mjere da smo odlučili patentirati svoja ‘djela’ i štititi pravo privatnog vlasništva nad intelektom. Mi nezavisni i slobodni, ograničili smo vlastito i tuđe pravo na slobodnu razmjenu znanja i ideja nužnih za daljnji razvoj glazbe, umjetnosti, znanosti i društva. Glazbu koja je razvojem tehnologije postala besplatna i svima dostupna odlučili smo pakirati na primitivne nosače zvuka kako bi joj dodali tržišnu vrijednost. Prihvatili smo pravila igre jer dugovi se moraju vratiti, a računi se moraju platiti. Utopili smo se u kaos. Za stvaranje glazbe čija vrijednost prevazilazi tržišnu i koja bi mogla imati društvenu i kulturnu vrijednost, najvažnije je vrijeme u kojem se umjetnik može posvetiti radu.
Razvoj i dostupnost tehnologije i znanja omogućio nam je da se više ne moramo baviti troškovima snimanja, produkcije ili masteringa. Takva scena morala bi se financirati javnim sredstvima jer je u javnom interesu, ali nitko je nije mogao dovoljno precizno definirati u ovom kaosu, niti je bio dovoljno politički jak da se nametne takva politička odluka. Apeliranje cehovskih udruga, peticije, performansi i apeli u medijima neće ništa promijeniti. Za brzinsko rješenje i popravak trenutne situacije moraju se pobrinuti glazbenici, glumci, kulturni radnici i aktivisti koji su ušli u sabor jer su jedini u poziciji da to i naprave. U današnjoj situaciji moramo razmišljati o trajnom rješenju i modelu univerzalne potpore svim radnicima, a ne samo o pojedinim zanimanjima, jer svi smo ugroženi. Trenutno smo ugroženi od gubitka posla i novca zbog utjecaja pandemije, dugoročno smo ugroženi od utjecaja automatizacije i robotizacije poslova u privatnom vlasništvu. Sad je vrijeme da se mijenjamo.
Razgovarala: Antonela Marušić
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
