Nekoliko mjeseci kasnije, točnije u drugog polovini veljače, Borut, Konrad i Hrvoje (zaposlenik Montažstroja) gledaju i testno snimaju prostor Petrius centra. S njima je i njegov vlasnik, Marinko Gojčeta.
Borut mi šalje fotografije s lica mjesta. Izgleda fenomenalno. Ili kako bi Borut rekao — Jel to to? To hoćemo? — I Borut i Konrad i ja jednoglasno se slažemo da je to nedvojbeno to što hoćemo.
Ali ubrzo se pokazuje da to nećemo i dobiti.
Nakon incijalnog testiranja potencijalne lokacije, Borut šalje Gojčeti traženi sinopsis Radničke ceste, te ponavlja svoju želju za suradnjom Montažstroja s Petrius centrom na projektu Radnička cesta koji je koncipiran kao četverodijelna online serija. U svom stilu, ništa ne mijenja u sinopsisu kojeg imamo kao “službeni” u kojem su ukratko opisana temeljna zbivanja u komadu, osnovne tematske i motivske preokupacije te koja aktualna pitanja njime otvaramo. Što bi tu trebalo mijenjati ili uklanjati? Da dvojica radnika otimaju, a onda i ubijaju predstavnika korporativnog kapitalizma, konzulanta čija je uloga racionalizacija broja radnih mjesta, a koja će biti obesmišljena stvaranjem novih radnih mjesta za bullshit poslove?
Fragmenti spomenutog sinopsisa izgledaju ovako:
“Dvojica frustriranih radnika iz pogona za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele 5G generacije, sindikalist – marksist Đuro i nihilist – anarhist Edo odluče oteti i ubiti kporporativnog savjetnika koji dolazi procijeniti vrijednost pogona s namjerom automatizacije ili moguće profitabilne likvidacije. Ubojstvo zamišljaju kao zapaljivu političku poruku koja će u modu vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase, danas umrtvljene, pasivne i cinične.”
“Postoji li dihotomija između propalih proizvodnih pogona i uslužnog sektora nakon tranzicijskog potopa? Postoji li ideja klasne svijesti otpora i angažmana? Prijeti li uvođenje automatizacije i umjetne inteligencije na radna mjesta dodatnom polarizacijom i nesigurnosti zaposlenih?”
“Može li univerzalni temeljni dohodak ponuditi odgovor na izazove s kojima se u ovom neizvjesnom vremenu nalaze prekarni radnici, ali i šire društvo? Može li zajamčena materijalna sigurnost dovesti do toga da ljudi daleko kvalitetnije pridonose društvu te može li se pritom eliminacijom suvišnih poslova olakšati tranziciju društva u postindustrijsko doba?”
Sljedećeg dana Borut prima mail u kojem na iznimno pristojan, uz dobre želje za daljni rad, doprinos kulturi i sveopćoj zajednici, kao i uspješnu realizaciju projekta, dobijamo odbijenicu.
“Poštovani g. Borut,
zahvaljujemo na posjeti i iskazanom interesu za korištenjem naših poslovni prostora na Radničkoj cesti za potrebe snimanja mini serije “Radnička Cesta”!
Kako smo suočeni s koronakrizom koja djeluje, ne podjednako ali svakako, u određenoj mjeri na sve segmente kako života tako i poslovne aktivnosti između ostaloga i aktivnosti kojom se i mi bavimo.
U permanentnoj tržišnoj utakmici primarni cilj nam je pridobiti povjerenje klijenata te gajiti uspješnu i korektnu poslovnu suradnju s poslovnim partnerima. Za pridobiti povjerenje, koje je samo po sebi osjetljiva i zahtjevna biljka, potrebno je da se iz vizure potencijalnog klijenta poklope subjektivne i objektivne okolnosti kao što su lokacija, kvaliteta prostora, sadržaj, prometna povezanost, komercijalni uvjeti, itd, da Vas ne zamaram. Ove subjektivne okolnosti su fluidne i na njih ne možemo utjecati one su stvar percepcije klijenta te na njih utječe cijeli niz faktora, nerijetko i iracionalne stvari. Stoga, ne možemo zanemariti bojaznost da bi navedena radnja vaše mini serije snimljena u našim prostorijama mogla kod određenog broja poslovnih partnera i budućih klijenata potaknuti i ovu iracionalnu stranu, koja bi u konačnici za nas imala negativan kontekst.
Zbog svega navedenog, nažalost nismo u mogućnosti pozitivno odgovoriti na vašu molbu te molimo za razumijevanje.
Cijeneći Vas i vaše djelovanje u umjetnosti i doprinos u kulturi, želimo puno uspjeha u daljnjem radu!
S poštovanjem,
Marinko Gojčeta”
Opa!
Radnja našeg komada moguća je ugroza daljnjeg poslovanja Petrius centra?
Opa!
Big buissines is very wise, kako govore riječi pjesme Love song Publig Imagea LTD. I very careful, dodala bih.
Borut šalje još jedan mail u kojem pokušava uvjeriti gospodina Gojčetu u neopravdanost njegovih bojazni, naglašavajući “kako mi nigdje ne moramo navesti gdje je mini serija snimana, niti ćemo ičime u samoj seriji, a i izvan produkcije odati o kojoj se lokaciji radi.” – Na taj mail nikada nije stigao odgovor. Komunikacija je završena.
I tako. Ništa od toga. Opet korak unatrag. I traženje najboljeg mogućeg prostora za snimanje kojeg će biti nemoguće ne uspoređivati s onim koji smo prepoznali kao idealan. Kao kada vidiš savršene cipele, ali nedostupne, pa kupiš neke nalik njima, privikneš se, adaptiraju ti se nozi, čak ti i dobro stoje, ali svo vrijeme hodaš u njima s primisli kako bi bilo da su ti na nogama one cipele. Tko zna, možda uopće ne bi bilo toliko dobre koliko se čini. A možda i bi. To je to vječno prokletstvo neodgovorenih pitanja, neostvarenih mogućnosti i prilagodbe u ostvarivanju “čiste ideje”.
