Sada već nekoliko dana (više od tri) uspijevamo imati kakav – takav kontinuitet u probama. Govorim kako nam je, eto, krenulo, kako nema mjesta pesimizmu, kako se sada uistinu više ne može dogoditi ništa jer se već dogodilo sve i kako sada možemo samo mirno raditi dalje. Radit ćemo i sad za Staru godinu, ništa nam nije teško, jebe nam se za vatromet. Borut ostaje na oprezu; polako, bez zalijetanja, pričekajmo pa ćemo vidjeti, nemojmo se prerano vesliti, dan po dan, proba po proba.
Trenutno radimo na onome što zovemo treća epizoda u kojoj se nalazi prilična količina informacija o procesu privatizacije/ pretvorbe, o sindikatima u predratno vrijeme, o sindikanoj (mi bismo voljeli i revolucionarnoj) tradiciji, o poziciji radnika u kapitalizmu i u socijalizmu, o bullshit jobs – ovima, o Radničkoj cesti i o Đuri kojemu je dosta svega – i kredita i pandemije i beznađa – i najradije bi sve ofarbao u crveno i koji sada od koroporativnog smrada kojeg je, zajedno sa suradnikom Edom poput člana ISISa, oteo, traži izjavu koja će pozvati korporaciju na odgovornost, a u javnosti podići svijet ili revolt. Bernard igra Edu, Matej mladog zaštitara Tomu, a Borut – u trenutnom nedostatku glumca koji treba igrati Đuru (nakon odlaska Jerka i Bokija) i sveopćoj neizvjesnosti o pronalasku adekvatnog, čita Đuru. Kako ta situacija sada traje već danima, gotovo da se “identificirao” s likom ili bi možda bilo točnije reći počeo ga osjećati i razumjeti (ja točno znam kaj Đuro tu sad treba reć i kak se osjeća), što je – u našoj dinamici rada gdje je sve u stalnoj težnji ka progresu, dokumentarizmu, istinitosti i kontekstualizaciji – značilo i mjestimčne dopune ili promjene Đurinog teksta. A one su, sa sobom “povlačile” i adaptiranje cijeline teksta. Moja početna “dramaturška tendencija” da sve sažmem, ostavim “bitno”, očistim tekst od viškova, guram zbivanje naprijed i “sredim sve” odavno je potonula. Prihvaćam Borutovu metodologiju rada na tekstu, pri čemu nisam sigurna koliko se povlačim i samo pasivno pratim, a koliko aktivno i konstruktivno sudjelujem. Činjenica da smo i privatno, emotivno povezani, nimalo mi ne olakšava ili razdanjuje vlastitu ulogu. Prihvaćam da sada što bolje umijem slušam i pratim njegov slijed misli i ideja. Snimamo svaku probu jer je vrag u detaljima. Borut želi “prljav tekst”, govorljiv tekst, pa mnoge improvizacije ili drugačije formulacije upisujemo u postojeći tekst. Verzije i varijacije se gomilaju. Ja i dalje zagovaram redukciju i selekciju, ali po Borutu je prerano za tu fazu. Ona će uslijediti kada će svi jasno znati o čemu govore, zašto govore i iz koje pozicije govore. U suprotno je sve “za kurac”.
Dečki sjede za stolom, čitaju tekst, ja sjedim za drugim stolom, pratim tekst, upisujem Borutove opaske, pišem svoje, pokušavam uloviti varijacije. Diktafon je uključen, kava se hladi u šalicama, 12 je sati i 19 minuta, sve se počinje tresti. Zgrada se ljulja, ljulja se tlo pod nogama, ja vrištim, Daha je sama u stanu: ako se tu trese, kako se tek trese u samom centru Zagreb. Svi jurimo prema vratima, skrivamo se pod štok, traje beskonačno dugo, Borut me zaklanja i govori mi da je sve ok, čuje se zvuk lima i metala i straha. Prestaje. Berni stavlja sve šalice na pod, Borut sprema moj laptop, Matej trpa tekstove u ruksak, ja gasim diktafon. Proba je gotova, sve je snimljeno, ništa nisam izostavila. Jurimo niz stube, pazimo jedni na druge, Borut odjednom ima uzde u rukama. Matej sjeda na bicik, odlazi kući. Pazi se, pazite se, javi se, javite se. Borut, Berni i ja sjedamo u Borutov auto, idemo prema gradu. Gužva, kaos. Pokušavam dobiti Dahu na telefon, Borut pokušava dobiti mamu, Berni nema impulsa, zove s naših mobitela, sve su linije pukle. Javlja se Daha. Dobro je, na Zrinjevcu je, tata je s njom, doletio je iz Lexa. Zovemo dalje,vozimo dalje. U Zvonimirovoj cigle uz zgrade, epicentar 5km jugozapadno od Petrinje (45.4002N, 16.2187E, dubina 11.5km), magnitude 6.2 prema Richteru.
Ne opet.