JUTARNJA PROBA NA BOROVJU

Jutarnja proba na Borovju, u Borutovom stanu koji se pretvorio u pokusnu dvoranu s čajnom kuhinjom. Sada već uvriježena četvorka: Bernard, Matej, Borut i ja. Iako je hladno kao vrag i smetaju nas riječni galebovi, slušamo preporuke Stožera i vriskove vlastite odgovornosti (suočene s pitanjem: zašto uopće imamo probu, a covid divlja?) koji se miješaju s kricima odgovornosti prema instituciji/ma (rokovi, rezultati ostale mjerne kategorije) i držimo otvoren prozor. Borut i Berni se solidariziraju sa mnom i puše u kuhinji za vrijeme pauza. Matej se kolegijalno pridužuje njima za vrijeme pauza. Nikotinska kriza i gestualni automatizam prodire svako malo, tako da Borut veliki dio proba provodi na hodniku, u svojevrsnoj “tampon zoni”, s cigaretom u ruci koja ne miruje ni sekunde. Ni druga ruka ne miruje ni sekunde. Bespoštedno rotira, napinje i povlaći pramenove kose. Promatram ga s udivljenjem koje djelomično proizlazi iz ljubavničke, ali velikim djelom iz suradničke pozicije. Njegova involviranost, zanesenost, unesenost, posvećenost i strast su fascinantni. U nekim trenucima postoji samo kategoričko da ili ne pristanku za prepuštanje istoj struji. Borutov nevjerojatni intenzitet, velikim djelom lišen “socijalne inteligencije”, manira, uviđavnosti, rukavica, podilaženja, titranja i povlađivanja kao i njegova često nesmotrena direktnost, necenzuriranost i impulzivna reaktivnost te njegova magnetska silovitost lako postaju razarajuće i previše svakome tko nije spreman osjetiti se ponekad potpuno razoreno. Maske malo nosimo, a onda malo i ne nosimo. Pokušavamo biti odgovorni, trudimo se da nas “ne zanese” i da održimo distancu. Borut i ja ne smo veliku većinu vremena zajedno pa se ta fizička distanca meni čini besmislena, ali u istoj smo kaši s drugima, stojimo na dva i pol metra i pokušavamo udahnuti u krpu zasićenu monoksidom prethodnog istaha. Peremo ruke, denzinficiramo ruke, ja mažem ruke kremom tako da mi je laptop premazan svim sredstvima. Prilično smo umorni i sluđeni “od svega” što nam konzumira energiju i usredotočenost potrebne za proces. Osjećamo se kao “umjetnici u eksperimentu” prisiljeni neprestano se prilagođavati brojnim unutrašnjim (odlazak dva glumca s pozicije lika Đure, angažman glumaca na drugim projektima, uvriježeno otrkivanje novih mogućnosti koje otvara tekst i kontekst, suočavanje s pogrešnim pred/postavkama, samoizolacije isl.) i vanjskim čimbenicima (broj zaraženih, epidemiološke mjere, negativan odgovor na aplikaciju za natječaj itd.). Sve češće vodimo razgovor o tome kako nam se čini da proces vodi nas, a ne mi proces. Pri tome ne govorim o otpru da se prepustimo umjetničkom procesu kao takvom, niti o nevjerici u njegovu selekcijsku i upravjačku nad – inteligenciju, već o tome da se osjećamo kako ne držimo “uzde” nad njegovim osnovnim parametrima. Kočija koja vozimo van naše je kontrole, konji su podivljali, upadamo u rupe, jurimo nizbrdo, zastajemo, krećemo, vozimo se u krug, ponekad spiralu, vraćamo se unatrag, a u projekciji već se bližimo ulasku u zalazak sunca na zapadu. Pri takvoj vožnji Borut osjeća nemoć. Borut ne podnosi nemoć. U Borutu nemoć izaziva bijes. Bijes ga istovremeno pokreće i blokira. Mene pak osjećaj nemoći paralizira i gura u kaljužu nevrijednost i krivnje. Ne znam, valjda će nas te raznorodne emocije izrasle iz istog korjena dovesti do nećeg, konstruktivnog ili destruktivnog, samo s mrtve točke. Na putu do probe razgovaramo o brojnim opcijama plasiranja projekta, a na kraju probe suočavamo se sa činjenicom da nismo u stanju organizirati tri suvisle probe u kontinuitetu. Stalno smo tri koraka ispred i stalno smo tri koraka iza. Svima nam je teško, ali i svi činimo najviše što je u našoj trenutnoj moći da se ostvari i dosegne maksimu kojem ovom projektu osiguravaju ljudi koji ga čine, kao i neupitno povjerenj u to da “valjda taj genijalni luđak stvarno zna što radi”. Borutu je neupitno najteže i na njemu je – zbog uloge i producenta i redatelja, najveći pritisak, kojeg pak njegova nezasitna težnja ka perfekcinizmu, umnaža geometrijskom progresijom. Tema koja se često nadovezuju na ona je o smislu rada u ovakvim uvjetima. Za koga mi to, zašto i kako proizvodimo? Oboje posjedujemo motivaciju i vidimo smisao u projektu kao takvom, ostvarenom dogovorenom metodologijom rada i niti jednom drugom. Oboje gubimo motivaciju u trenucima u kojima se osjećamo primoranima “proizvoditi” proizvodnje radi, bez obzira na kvalitetu proizvoda i njegovu stvarnu potrebu. Svjedočimo “odrađivanju”, “izvršavanju” i “ispunjavanju” projekata, jer eto bolje i tako, nego nikako, bolje priče za laku noć na zoomu i različiti dovitljivosti, nego tišina. Valja opravdati status umjetnika. Ministrica Obuljen izjavljuje kako je bilo pogrešno isplatiti samostalnim umjetnicima “pomoć” jer su im onemogućeni uvjeti za rad. Nismo mi tamo nekakvi vlasnici kafića, mi smo državni umjetnici. Ima da radimo bilo što i bilo kako, pod bilo koju cijenu kako bismo opravdali te novce, zajedno s opravdanjem vlastite egzistencije. Treba nam biti čast i privilegija što možemo raditi i stvarati tu hranu za dušu u kriznim vremenima. Otpor i besmisao svijetle kao neonske lampe na restoranima s kraja prošlog stoljeća. Borut djeluje kao slovo koje će doživjeti kratki spojii eksplodirati. Zbog svega navedenog je li ikada bio bolji trenutak za uvođenje teme o UTD-u (univerzalnom temeljnom dohotku) na velika vrata projekta, kao i za aktualizaciju Maljevičevog eseja “POHVALA LIJENOSTI”. Ali ne, nadlažne istance ne vide u tome interes i na raspisanom natječaju za digitalizaciji i prilagodbu umjetničkog sadržaja ne doznačuju sredstva. I što sada? Borut neće pristati na kompromise kada je u pitanju kvaliteta projekta, niti će odabrati “racionalno jednostavniji izlaz iz situacije”. On će ili raditi kako on misli da treba ili neće, dakle radit će. Dakle – radit će – jer on mora izgovoriti nešto kroz ovaj projekt i dakle – radit će kako on misli da treba.