Kod Boruta smo. Došli smo s probe, jedemo. Nisam sigurna je li to ručak ili večera, svi su nam obroci postali kumulativan. Zima je, mračno je, umorni smo. Umor je osjećaj težine i nekakve unutrašnje praznine, nezadovoljstva, nerealiziranosti. Ove probe nikako da proizvedu nekakvo olakšanje, donesu ispunjenje i donesu polet. Je li moguće stalno stvarati iz tog grča? U kojem je teško realizirati bilo što. Ne vidim Boruta zadovoljnog. Čak i kada se dogodi nešto dobro – a događa se, većinu puta fokus se seli na ono što ne valja, što treba bolje i drugačije. Ne treba se prerano veseliti. Pusti, vidjet ćemo još. Ja nikako ne uspijevam stvoriti “odnos” s projektom koji nije posredovan Borutom, njegovim stavom, vizijom, osjećajem i osjećanjem. Kao da sam više usmjerena na to da ga učinim zadovoljnim. Ne znam, možda tako da se trudim u potpunosti ga čuti i razumjeti? Pratiti njegovu misao? Nastojim podržati ga u onome u čemu je nesiguran, u čemu jako treba potvrdu, a zapravo zna što želi i jasno je da nije spreman za drugu opciju. Ne uspijevam u tome. Zbog toga se osjećam nemoćno. A osjećam se i nesamostalno i zavisno jer se ne mogu osloboditi u kreativnom procesu. Nastojim učiniti što manju štetu – jer se ona stvara gotovo pa svakodnevno, umjesto da nastojim proizvesti korist. Tako nekako.
Napikavom hranu na vilicu i šutimo.
— Kaj je trebao značit onaj tvoj selfi koji si mi poslala? Koji kurac?
Prvo ide pauza. Pokušavam shvatiti što me točno pita. Pokazuje mi fotku. Ja, zamotana šalom, na probi. Izgledam tužno.
— Pa ništa. Poslala sam ti sve fotke s probe, pa i tu. Fotkala sam i sebe, jer mene nitko ne fotka. Ono, da se vidi da sam i ja u procesu… Kaj sam sad krivo… krećem ja s objašnjavanjem, onako kako ja već to znam, s osjećajem krivnje, propitivanjem onoga šta je tu bilo pogrešno, što sam ja zapravo time htjela, šta on sad vidi u tome, jesam li trebala fotografirati kako je i rekao ili ne, ako jesam, jesam li trebala u tome trenutku, misli li on da sam se ja tamo igrala mobitelom, pisala poruke, što li
— Kaj ti uopće tam radiš? Ono, kaj? Sjediš tamo u kutu i kaj? Zakaj sjediš tam?
— Pa sjedim tamo… Sjedim tamo da nismo svi na hrpi. Ne znam… kaj sad s tim?
Od početka proba sjedim u fotelji, držim tekst, kasnije laptop u krilu, kasnije i na radnom stolu kojeg smo pomaknuli, a Borut sjedi sa glumcima za stolom. Zašto? Ne znam. Tako sam sjela prvi dan i tamo sam i ostala. Tu mi je prozor, tu mi je radijator, tu sam odmaknuta i mogu pratiti.
— Jesi dio ekipe ili nisi?
— Pa jesam…
— E pa onda dođi i sjedni za stol. Kaj se tam zabijaš u ćošak? Kaj će mi to?
Dakle, opet njegova netaktičnost, grubost (na koju Borut ne pristaje da je grubost) i direktnost. Nema tu okolo i nema tu nježno. To me svaki put strese do kostiju i povrijedi. Istovremeno mi njegova direktnost otvara spoznaju sebe same. Pa da, stvarno se osjećam infreirnom, osjećam se da mi je mjesto u kutu. I sjedim u kutu.
Borut pali cigaretu, pepeo pada po podlošku za seviranje. Tišina.
— Gdje hoćeš da sjedim?
— Za stolom. Hoću da sjediš za stolom. I da se povežeš, Ono, da stvoriš nekakv odnos tim ljudima, da se uključiš.
— OK, dobro, sjedit ću za stolom.
— Dobro. Hoću stavit kavu?
— Može.
Od sljedećeg dana, pa nadalje, sjedim za stolom. Ne pada mi napamet da sjednem u fotelju.
Na samom početku, Borut je jasno rekao da je kod njega dramaturg aktivna funkcija. Kod njega dramaturg nije netko tko štriha i premješta tekst, koji kurac će mu to, nego netko tko s njim misli i stvara cjelinu. Istražuje, sudjeluje, predlaže, postavlja pitanja. Sjećam se trenutka kada je to izgovorio. Pomislila sam čovječe, pa to je ono kako želim raditi. To je ono kako želim da me se vidi. To je kako želim biti u projektu. Da netko – konačno – vidi sve moje potencijale i iskoristi ih, a ne da samo budem lijepa glava koja od svega (uključujući i govna) može napraviti pitu i to u kratkom roku. I što sad? Što se sada događa? Zašto se sada, na projektu na kojem sam nominalno, na samome početku dobila slobodu i prostor, osjećam toliko malom, stješnjenom, podčinjenom? Zašto se to događa na projektu na kojem je redatelj (spletom okolnosti) i moj dečko? Zašto se sada osjećam manje konstruktivno, kreativno, aktivno, vidljivo, percipirano – ne znam koja riječ bi tu još bila dobra – nego ne nekim projektima u kojima je moj estetsko – poetološki, svjetonazorski i metodološki spoj s redateljem bio neopsivo manji? Jesam li se možda baš zbog toga osjećala snažnije i sigurnije? Odnosno, jesam li se sada prestrašila? WTF? Je li to zato što se, zapravo, bojim vidjeti što ja to zaista mogu i znam? Je li to zato što bih mogla imati “ravnopravnog” suradnika (i partnera)? I tako se nižu pitanja. Baš prava pitanja. Bitna pitanja. Ili je to zato što, negdje duboko, možda potpuno neutemeljeno u zbilji, osjećam da uz Boruta i njegovu potrebu za kontrolom svakog dijela, za sigurnošću da je svaki dio, a onda i cjelina – najbolji što može biti, nema prostora za nikoga drugoga? Je li to zato što osjećam da se od mene očekuje da u nekim trenucima budem aktivna, a u nekima da se pasiviziram? Ili zato što se ponekad osjećam da svaki moj komentar zapravo nije ni dobio prostor da bude izgovoren do kraja i postao je poligon za Borutovo potvrđivanje i provjeravanje ispravnosti svojih odluke i izbora?
Preslojevita je to tema, osjećaji su to, variraju i suludo je očekivati jednoznačan odgovor. Pa čak i jedno pitanje.
Kako god, više ne sjedim u kutu. I zapravo, beskrajno mi puno znači što mi je Borut ukazao na to. Ne znam na kojem sam procesu doživjela ovoliku količinu autorefleksije. I to ne samo sebe kao osobe, već sebe kao radnice u umjetničkoj proizvodnji, da ne kažem umjetnice.