Kako bi lik otetog konzultanta odgovarao svim postavkama adaptacije (lokalizacije i temporalizacije), bilo nam je potrebno je da izvorno/podrijetlom bude Hrvat, Zagrepčanin. Također, prezime mu je, na prvu, trebalo zvučati kao austrijsko/njemačko. Imenujemo ga Franzom, odnosno Franjom Hallerom rođenim u Zagrebu, na Ferenščici s koje se, s roditeljima, preselio u Beč, gdje je odrastao i gdje sada živi u velikoj vili s bazenom koju mu omogućavaju njegovi konzultantski poslovi i guranje glave u pijesak.
Do imena dolazimo u jednom od razgovora. Umjesto Tom-a, Eddie-a, Gary-a i Frank-a (kako se likovi zovu u izvorniku), imamo Tomu, Edu, Đuru i Franju. Kod prezimena spominjem Haller, djevojačko prezime moja bake po mami koja je uvijek naglašavala kako je rođena “kao gospoda” u Varaždinskim toplicama i kako se njezino prezime piše s dva L. To nam se prezime iz radne verzije prenosi u konačnu verziju izvedbenog teksta. Borut kaže neka bude baš to “tvoje” prezime, neka bude što više osobnog i što više stvarnog.
Na pitanja o pradjedu, nemam baš puno odgovora, samo niz neprovjerenih konstrukta i fragmenata obiteljski fabularizacija, kako to već i biva kada treba racionalizirati, nadopuniti, romantizirati, sakriti ili narativno transformirati. Bakin je tata bio odsutna figura koja je iza sebe ostavila svoje bijele rukavice. Bakina mama Marija, izrezala ga je s većine meni prezentiranih obiteljskih fotografija. Na lanenim plahtama i ručnim radovima, bakinoj doti koju sam naslijedila, crvenim koncem je izvezeno slovo H. Te plahte, jastučnice, ručnici i stoljaci nisu korišteni. Čuvali su se u ormaru. Lanene plahte bespoštedno perem u mašini i pokrivam se njima ljeti, kao ultimativnim izrazom luksuza. Postolje Dahinog stola napravljeno je od postolja bakine šivaće mašine Neumann, poklona obitelji Haller, a koju sam ja dobila nakon razvoda, da se “drugi put bolje udam”. Baka nije sigurna da razlog razvoda mog braka nije u činjenici što u njega nisam ušla s Neumannkom.
U razgovoru s bakom saznajem da se njezin otac zvao Franz, odnosno Franjo Haller. (Poprilična nevjerica u tom trenutku, osjećam se kao u rubrici Nevjerojatno.) Njegov se otac iz Njemačke doselio u Varaždinske toplice, gdje se ostvario kao, kako kaže baka, “veliki poduzetnik”, otvorivši kovački obrt Haller koji je, osim članova obitelji, zapošljavao i radnike iz toplica i okolice te imao brojne kalfe. Poduzetništvo je bilo dominatna crta Hallerovih, pa je tako jedan od članova obitelji bio vlasnik hotela i nekolicine nekretnina (“koje su im nakon rata uzeli partizani”). Baka pamti da ju je mama donjela u kovačnicu u ružičastoj haljinici i lakiranim cipelicama i da se smijala s tatom. S početkom Drugog svjetskog rata, predajed je, u rangu domobranskog oficira poslan u Bosnu. Dalje teško pratim priču i slijed događaja. U Bosni ga je “sakrila neke žena, crnokosa pjevačica sevdaha”. Po bakinoj priči, prabaka i njegova obitelj nisu znali što je s Franzom, dok se jednog dana nije pojavio u Varaždinskim toplicama u pratnji svoje spasiteljice i s rudlavom ovcom kao poklonom za kćer jedinicu.
Marija se rastala od Franza, koji se vratio u Bosnu, te se sa kćeri preselila u rodnu kuću u Svibovcu u kojoj su živjeli njezina mama i ujak s obitelji. Prabaka je otišla raditi u tvornicu cipela u Beograd, a baka je odrasla bez prisutstva roditelja, tješeći se bijelim rukavicama i dvostrukim slovom u prezimenu. Osim njih, obiteljsko nasljeđe postala je i emotivna nedostatnost, razarajući osjećaj neželjenosti i ostavljenosti te gorčina.
