Dogovorili smo se da idemo prošetati Radničkom cestom i potražiti to skladište u kojem se zbiva naša propaganda djela.
Borut dolazi po mene u Berislavićevu. Ulazim u auto i sjedam na limenku piva C4, kakvo je Borut pio u Programu kada smo se prvi put našli.
— Tu je…
— To je za tebe.
— Za mene? Hvala.
Vjerojatno još nije shvatio da sam potpuni nealkoholičar i da ne raspoznajem vina, piva, ništa, sve mi je to isto, jednako odbojnog mirisa i još odbojnijeg okusa. Ali ni ja još ne znam što znači C4.
— Da vidiš kak je dobra limenka.
Limenka je stvarno dobro dizajnirana. Hipsteraj. Ali šta ja znam, trenutno se osjećam kao Alisa na bombonima, sve mi je dobro dizajnirano. Ne smrdi mi smog, ne smetaju me hupseri na cesti, ne gledam rupe na zabatnim zidovima, Borut ima plave oči, drži ruke na volanu, ja imam crvene tenisice, vesela sam, osjećam se lagano i rahlo, smijemo se.
Ja bih da on još priča i vozi i da ništa ne stane. Ni u kojem trenutku.
Parkiramo se preko puta Green Golda na Radničkoj i krećemo u šetnju s idejom približavanja projektu. Osjećam se suvereno u kvartu u kojem sam provela gotovo dvije godine, čekajući da moj moj novi stan prođe proces adaptacije, pa popravke nakon potresa.
— Tu sam dolazila valjda svaki dan neko vrijeme. Nisam mogla izabrati pločice tri mjeseca. Nikako. Ni pipu. Mislim da su me prodavači već počeli izbjegavati.
— Jesi na kraju izabrala pločice?
— Da, ali ne tu. Smijem se sama sebi. Ja sam mislila da Radnička završava tu. Da je samo onaj komad od Držićeve, tu do Vukovarske. Tek sam prije par godina skužila do kud ide.
Prelazimo Vukovarsku i nastavljamo Radničkom prema Domovinskom mostu.
— Do kud idemo?
— Ne znam. Nije bitno. Do kud nam se ide. Rekla si da voliš šetati.
— Volim, da. A ti?
— Da, ja šećem 8 kilometara dnevno. U prosjeku.
Razgovor o objektima uz cestu — o bivšim pogonima, o bivšim skladištima, o praznim prostorima koji čekaju unajmitelje, o prošlosti, o procesima koji su ih zahvatili, o tome kako izgleda naš prostor snimanja, isprekidani su osobnim temama — o mojem djetinjstvu u Lipovljanima, o razvodu, o razvodu Borutovih roditelja i velikoj terasi na Prižbi, o vezama, o Katarini koja je napustila školu, o Katarini koja je upisala fakultet, o mojim suradnjama s ljudima s kojima ne osjećam dublje razumijevanje, o Maxu kojeg je Borut morao uspavati i od čeka mu se srce steglo kao da mu je netko stavio kvačicu na njega, o tatinom infarktu i smrti, o kupovanju grobnog mjesta, o mom nezavršenom doktoratu, o osjećaju nerealizacije, o odlasku u Rusiju, o depresiji, o tome kako je Borut kao mali stalno padao, o tome kako sam ja mislila da gutam stvari koje ne mogu naći, o samoći, o usamljenosti, o Milkama koje je Borut jeo u fazi promiskuiteta, o mojim ožiljcima po rukama. I po nogama i po ostatku kože koju sam dohvatila nekim predmetom. I o boli koju je to zaustavljalo.
Prilazimo mostu i ja shvaćam da bez da me išta pitao, pričam o svojim rukama. Kao da kažem: Evo, i ovo sam ti ja. Ovo sam učinila sama sebi i činila bih to i dalje, ali se borim. Ništa ti ne želim sakriti, vidi imam i tu jedan. Teško mi je govoriti o tome, sram me, znam kako me to označuje, F31, F32, F50, i do kojih zaključaka dovodi ljude, ali baš me briga, otvorila sam ladice i ne mislim o tome hoće li nastati poplava, želim da voda curi da je protok da ništa ne gutam, da ništa ne preusmjerujem.
Ni sama ne znam zašto govorim o tome, niti zašto mu imam potrebu reći cijelu sebe (kao da je to moguće). Valjda osjećam da me sluša i valjda mislim da me čuje. Da može vidjeti više od jednoznačnog fragmenta – dramaturginja, samohrana majka, spisateljica koja to nije, učiteljica yoge koja to isto baš i nije, predavačica na fakultetu, redateljica kada je pozovu, djevojčica od 3 godine, žena s posljedicama poremećaja u prehrani, tijelo s dugim nogama, slavljenica koja drugima daje poklone na svojoj proslavi, plivačica preko granične crte, ljubiteljica istočne filozofije i Leonarda Cohena koja najviše voli hodati bosa, rezačica povrća.
Mogu transcendirati te odrednice i ne zaglaviti u identifikaciji s jednom od njih.
A i on, sada u ovoj šetnji, može biti Borut u plavoj košulji s kratkim rukavima. Ne MONTAЖ$TROJ, ne redatelj, ne sin ministra vanjskih poslova, ne dečko iz centra, ne povratnik iz Nizozemske, ne zahtjevan suradnik koji lomi u procesu, ne samo komunist, ne samo kontrolfreak, ne samo pušač, ne samo otac.
Razgovor teče lako. Teme se kotrljaju jedna iz druge, tu i tamo netko postavi pitanje. Ali, zapravo, grabimo u razgovor kao da nemamo vremena za ispričati sve. Kao da imamo malo vremena. Kao da je vrijeme dragocjeno.
Vesela sam. Ispod nas je Sava. Noć je, ali vidi se paukova mreža na konstrukciji mosta.
Već sam zaboravila što sam rekla prije minute. Sada sam sva u čuđenju oko paukove mreže ispred koje sam čučnula i koja uokviruje vizuru kao kaleidoskop.
Osjećam njegov pogled na leđima. Uzbuđena sam.
Jel to od pauka, od vode koja teče ili od toga što je on tu, beskrajno zanimljiv, direktan, pametan, zajeban, zahtjevan, prekrasan i što nismo odredili do kuda hodamo? Da se okrenem?
— Ne volim to kad se ljudi naginju. Pazi da ne padneš.
— Ne brini, neću.
Bez posebnog dogovora prelazimo na drugu stranu i počinjemo se vraćati.
Dolazimo do nove zgrade na kojoj piše da se iznajmljuje. Zaustavljamo se. Zavirujem kroz staklo, pokušavam ući u prostor kroz čitanje svakog detalja, poput shopping kolica u prostoriji, neraspakiranog uredskog pribora, ostataka dekoraterskog materijala na podu, natpisa na ulaznim vratima. Naginjem se, fotografiram, Dora the Explorer. Već sam zaboravila na to da sam pokazala svoje ruke i da su pauci bili na mostu. Ili mi se vrijem odvija simultano, a ne linearno. Ne vučem repove, ne razmišljam o tome kada će se promijeniti svjetlo na semaforu. O, tu je i mjesto portira/čuvara, kamere su na zgradi, sigurno su i unutra, iza rampe je parkirni prostor.
— Možda se ovdje odvija naša priča.
— Možda.
Borut gugla koja je to zgrada i što je u njoj.
Mene ova šetnja u kojoj hodamo uz zgrade, skladišta, pogone, napuštene tvornice, praznine, natpise da se iznajmljuju skladišni i poslovni prostori iznimno uzbuđuje i usrećuje. Kako bi bilo genijalno ovako ulaziti u svaki projekt. Tražiti ga u vlastitom prostoru, u vlastitom vremenu.
— Petrius Centar. Mogli bi ih kontaktirat.
— Zapisala sam.
Nastavlja kako nema nikoga da to radi, kako mora sve sam, kako ga to frustrira i kako razmišlja o tome treba li se više uopće baviti svim ovim, je li sve rekao, zašto je nakon trideset godina bez prostora i na ovom mjestu.
Fotografiram vreće koje se nalaze pred skladištem desno od parkinga. Nekako mi sve izgleda žuto na fotografiji. Žuto i plavo. Nisam svjesna da me Borut fotografira i da je to moja prva fotografija kroz njegov objektiv.
Nastavljamo dalje kao da smo pronašli nešto, iako nije jasno što, sve je još otvoreno, sve je u zraku, sve može biti, a ne mora biti ništa. Evo i taj Petrius može biti to. Sviđa mi se ovo istraživanje i osjećaj neograničenog vremena.
Borut priča o svojim nerealiziranim projektima. O razminiranju, o putu o Rusiji, o Ljubavi. Možda su svi ti nerealizirani projekti projekt za sebe.
U jednom trenutku vadim vlažne maramice iz torbe i brišem ruke. Dirala sam stup na kojem je semafor, korona je, prljavo je, komupulzivni poremećaj izlazi na površinu.
Zatim, bez ikakvog razmišljanja vadim drugu maramicu i brišem Borutu ruke. Ne govorimo ništa, auti prolaze u oba smjera, iza ponoći je. U jednom trenutku lovim samu sebe u vrlo prisnoj radnji. Malo zastajkuje, nastavljamo dalje. Bacam maramice u prvi koš.
Idemo prema autu, čini mi se da usporavam. Osjećam trnce u trupu, kao nekakvo blago strujanje.
Susrećemo Borutove prijatelje, par. Upoznajemo se, Borut razgovara s njima. Ja osjećam da ga znam bolje i više od njih. Stojim suvereno i sigurno pokraj njega kao da nisam tu slučajno i kao da nisam tu samo tako i kao da nisam tu samo da prošećem 12 kilometara Radničkom cestom.
