DIJAGONALNO ČITANJE

Moj prvi susret s projektom bio je krajem osmog mjeseca 2020. kada smo Borut i ja prvi put razgovarali telefonski. Nekoliko dana prije započeli smo neobavezni razgovor potaknut mojim fotografijama dna brodova koje je vrijeme i more pretvorilo u asocijativne apstrakcije i dogovorili se da se čujemo sljedećeg dana.

Moj prvi susret s projektom bio je krajem osmog mjeseca 2020. kada smo Borut i ja prvi put razgovarali telefonski. Nekoliko dana prije započeli smo neobavezni razgovor potaknut mojim fotografijama dna brodova koje je vrijeme i more pretvorilo u asocijativne apstrakcije i dogovorili se da se čujemo sljedećeg dana.

S uzbuđenjem sam čekala poziv. Večer je bila vruća, sol je letjela zrakom. Nakon uvodne konverzacije koja je bila sve no mehanička, Borut me pitao jesam li zainteresirana da pročitam jedan tekst, onako dijagonalno, pa da onda možemo popričati o njemu kada se susretnemo u Zagrebu.

– Možda bi mogli neš i radit. – Imam neku ideju.

Na pomisao da bih mogla surađivati s Borutom Šeparovićem koji je, u mojoj percepciji, srce MONTAЖ$TROJA čije su mi predstave značile kazalište odvažnosti, hrabrosti i smisla i kazalište kakvo bih voljela i ja stvarati, bez imalo sam razmišljanja rekla – naravno. I uzvratila da ću i ja njemu poslati jedan tekst (misleći da ću puno toga o sebi reći tim tekstom). Meni je stigao “GAGARINOV PUT” (Gagarin way), škotskog autora Gregory Burkea, a Borutu “TIRESIJINE SISE” G. Apollinairea. O potonjem tekstu (koji ima najljepši predgovor u povijesti dramskih tekstova) nikada više nije bilo ni riječi.  

Sljedeći sam dan pročitala tekst s pogledom na more i osamljenu stijenu na koje smo kćer i ja bježale cijelo ljeto. Bila je to priča o dvojici radnika koji, poprilično nespretno i s nizom kardinalnih pogrešaka koje će postati izvor te crnohumorne komedije, otimaju člana upravljačke strukture kojeg planiraju ubiti kako bi time poslali poruku da im je dosta. Osim što se ispostavi da oteti nije onaj koji je trebao biti, u priču se uvlači i mladi zaštitar, netom diplomirani student politologije. U samom zapletu i tragičnom raspletu komada, tematiziraju se pozicija radnika, radnička prava, priziva i analizira prošlost koja se uspoređuje s bezizlaznom sadašnjošću. Moja profesionalna deformacija nije izostala ni u prvom čitanju: označavam djelove koji mi se čine zanimljivima, dijelove za koje smatram da usporavaju  ritam i odlaze u digresiju, dijelove koji mi se čine nedovoljno razumljivim bez poznavanja konteksta. 

Dogovaramo se da ćemo se naći na kavi kada se vratim u Zagreb.

Ne vraća mi se u Zagreb. Berem smokve i kuham pekmez. Pomećem terasu, gledam užad kojom su privezani brodovi u luci u zaljevu; izgledaju poput namotanih crijeva koje je lako dohvatiti. Ne ide mi se natrag u traumu potresa, korone, nedovršenog stana, početka nove školske godine, nejasno dogovorenih projekata i ostalim nakupinama života od kojih sam pobjegla moru, koje me uvijek primi i ništa ne pita. 

Vraćam se u Zagreb.

Dogovaram se za susret s Borutom. 

Nalazimo se u Programu u Martićevoj. Dolazim prva. Borut pri dolasku udara u stol. Ima plavu košlju i oči i nema keša jer u doba pandemije koristi samo karticu. Kava sa sojinim mlijekom pliva tanjurićem. Ja sam ipak došla u svojim omiljenim natikačama umjesto u opcionalnim sandalama. 

Razgovor prolazi u upoznavanju. Borut postavlja pitanja, na koja (pre)opsežno i necenzurirano odgovaram, svjesna njegove deduktivne pažnje i promatračke usredotočenosti. 

Sljedeći ću put ja intervjuirati njega, kažem.

Pretpostavljam, dakle, sljedeći put.